Ove mašine nisu bile predmet prodaje prilikom narednih privatizacija i sada pripadaju državi, ali to u suštini ništa ne mijenja, i mogle bi biti otpisane.
Jedan od članova komisije koja je svojevremeno bila formirana u beranskom Rudniku uglja kako bi se utvrdila stvarna vrijednost te opreme radi prodaje, rekao je da bi vađenje mašina koštalo više nego što one trenutno vrijede.
„To bi bio uzaludan i težak posao. Trista tona željeza bi trebalo izvući nekoliko kilometara zatrpanim tunelima i iznijeti sa dubine od dvjesta metara. To je ogroman posao. Osim toga, znate i sami da je jama Petnjik već dugo potopljena vodom zbog toga što rudnik nema struju“, kazao je taj član komisije, koji nije želio da mu se pominje ime.
On je ispričao da su mašine kada su stigle u Berane montirane i unošene u jamu čitavih dvadeset dana.
„Kada su ih Slovaci dovezli, stigla je specijalna dizalica iz Slovačke. Onda smo proširivali tunele na pojedinim mjestima i sve to je trajalo čitavih dvadeset dana dok mašine nijesmo montirali u čelu polja B, koje je tada eksploatisano“, kazao je taj inženjer.
On vjeruje da bi sada izvlačenje bio rizičan i opasan posao koji ne bi dozvolila ni rudarska inspekcija.
Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću „Gradeks HBP“, sastavljenom od kompanija „Gradeks“ iz Kule i „HBP“ iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera izbili su nesporazumi koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.
Svoj udio u privatizaciji Slovaci su tada prikazali uvezenom opremom za automatsko kopanje rude. Nakon što je završena eksploatacija u jednom od osam polja jame Petnjik, oprema je ostala pod zemljom na dubini od dvjesta metara.
Mašine i oprema u rudniku uglja i dalje se vode kao vlasništvo preduzeća „Gradeks HBP“, koje je poslovalo paralelno sa rudnikom, pa se i stečaj u tom preduzeću sprovodio posebno.
Sagovornik našeg portala, iskusni inženjer, objasnio je da ta oprema nije bila predmet prodaje na oglasu kada su ovu beransku kompaniju kupili Grci, odnosno preduzeće „Balkan enerdži“.
Novi vlasnici nijesu bili zainteresovani za tu opremu, tako da su u kupoprodajni ugovor ugradili stavku u kojoj se kaže da oni ne snose eventualne troškove vađenja opreme za automatsko kopanje rude iz jame Petnjik.
Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Slovaci su tada završili iskopavanje uglja u jednom već pripremljenom polju, i pretpostavlja se da su iz Berana za godinu dana izvukli sto hiljada tona uglja, oko kojeg su se posvađali sa partnerima iz Vojvodine.
Ni oni nijesu htjeli da ulažu novac u pripremu novog polja i izmještanje opreme. Uz velike proteste i štrajkove beranskih rudara, neki od njih koji su posljednji odlazili iz Berana, jedva da su izvukli „žive glave“. Tenzije su smirene uvođenjem stečaja i slanjem 180 rudara na biro rada.
Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je kupila kompanija „Balkan enerdži“, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga nije bilo ništa.
„Balkan enerdži“ je početkom 2014. godine rudnik prodao kompaniji „metalfer“ iz Sremske Mitrovice. Ova kompanija je pokrenula proizvodnju i nekoliko godina radila uspješno, da bi pet godina kasnije naglo prekinuli proizvodnju pod izgovorom da im rudnik u Beranama samo pravi gubitke.
Jama je od tada samo održavana, ali je uprkos tome dva puta potopljena zbog nestanka struje, kakva situacija je i danas. Nedavno je pomenuta mogućnost i dobra volja da se konačno ovaj problem riješi i jedini preostali privredni kolektiv u nekadašnjoj industrijskoj zoni Rudeš, aktivira.
Prva privatizacija i „slovačka priča“ već je zaboravljena, mada nije zaboravljeno kako su se tada državni zvaničnici hvalili uspješnom privatizacijom i velikim stranim ulaganjima. Ta ulaganja su ostala u duboko u jami Petnjik.
Sudbina tih mašina je, izgleda, da ostanu pod zemljom, koliko god da vrijede. Izvjesno je da 300 tona željeza vrijedi dosta. Makar i kao staro gvožđe.
