Prijevremeni izbori za podgorički parlament, koji će biti održani početkom jeseni, lijep su povod da se osvrnemo na naš grad.
Grad je jedna od najinspirativnijih tema u kulturi i civilizaciji – od teokratskog socijalizma sumerskih gradova-država pa sve do postmodernih i ‘pametnih’ gradova. Bogdan Bogdanović, veliki srpski arhitekta i nekadašnji dekan Arhitektonskog fakulteta u Beogradu, filozof, esejista, gradonačelnik Beograda iz osamdesetih godina, napisao je jednom prilikom – da čovjekova najsnažnija identifikacija jeste grad u kojem bivstvuje i kojem pripada, a ne država ili nacija. Neko sam ko se podigao u idili sela, u harmoniji i dosluhu sa naturalizmom, pa moram priznati da mi je u jednom smislu bliža Rusoova poznata opaska – da je čovjek postao mračan, bolestan i perverzan kada je sa sela prešao u grad.
Dakle, grad je složen i ambivalentan fenomen koji doživljavamo iz egzistencijalne, sociološke, ekonomske, ali umjetničke i utopijske vizure. Kada arhitekta Bogdanović govori o snažnoj korelaciji između čovjeka i grada, on misli na Beograd i velike gradove pregnantnih arhitektonskih, institucionalnih i kulturoloških prosedea, pa je takvim gradovima lako pripadati – jer oni zavode svojom nepreglednom varljivošću. S druge strane, postoji hermetični, poetski i mediteranski tip gradića, koji nas šarmiraju melanholijom juga i njima je takođe lako pripadati. Ali šta ćemo sa Podgoricom? Ona nije ni jedno ni drugo, a takvih je gradova najviše. Ona je stihijski dograđena kasaba, doduše sa tragovima orijenta, uprošćene klasike i socijalističkog fantazma, i nju je malo teže voljeti –budimo realni iako smo Podgoričani.
Ali to ne znači da Podgorica, sa titogradskim dekadama, nema svoje privlačnosti i posebnosti. Mnogi će reći da je to njen položaj – sat vremena od mora i planine. Drugima se opet čini da su to rijeke na kojima leži ovaj grad, brojni i veliki parkovi, brda Gorica i Ljubović… Ja izdvajam njeno socijalističko lice u arhitekturi, sada već pomalo nostalgično i sjetno. A nostalgija je bol blizine dalekog, rekao je Hajdeger. Zato ne mogu čudu da se načudim kada vidim kako se bagateliše monumentalno, prohladno i impresivno zdanje Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, u narodu poznato kao ‘dva sanduka’. Godine 2011. vlada DPS-a napušta zgradu stare vlade i seli se u ružni i nefunkcionalni objekat u Karađorđevoj ulici, a zadnjih mjeseci tu divnu i već zapuštenu zgradu pokušavaju uvaliti Specijalnom tužilaštvu, kao nadnicu za strah. Zgrada nekadašnjeg CK CG izgrađena je u strukturalističkom avangardnom stilu 1979, u vrijeme labudove pjesme jugoslovenskog faraona samoupravljanja (Tita).
Ljepotu i originalnost tog smjelog i modernističkog objekta, predivne i svedene skulpture na jednako impresivnoj lokaciji – ne razumiju nove generacije crnogorskih političara, koje su dobrim dijelom školovane na sumnjivim univerzitetima. Oni su oslobođeni osjećaja za arhitektonski izraz grada, za arhitekturu koju je Kant nazvao ‘okamenjenom muzikom’.
Zgradu stare vlade nacrtao je naš čuveni arhitekta Radosav Zeković, koji će 1965, kao mlad čovjek, na republičkom konkursu Društva arhitekata Crne Gore, dobiti prvu nagradu za idejno rješenje zgrade – bez pompezne i raskošne forme. Tadašnja komunistička vrhuška prepoznaje ljepotu i spomeničku velelepnost budućeg zdanja i ubrzo počinje gradnja. To će biti ateistički hram Centralnog komiteta crnogorske komunističke partije u njenoj kasnoj fazi, a partija odlično razumije da arhitektura u sebi uvijek nosi ideološku poruku, nerijetko i prijetnju. ‘Dva sanduka’ odmah po izgradnji naći će se na svim razglednicama i u reprezentativnim katalozima Crne Gore i Titograda, i smatraće se jednim od simbola jugoslovenske socijalističke arhitekture. Interesantno je koliko su stari komunisti imali stila i ukusa za lijepo i moderno… Koliko su bili bliži umjetnosti, nauci i estetici u odnosu na nas…?
