Prošlo je tačno 1000 dana od monstruoznog masovnog ubistva u Cetinjskom naselju Medovina. Tragedija koja je ubila grad, a potresla čitavu Crnu Goru. Ostala je bez odgovora, bez pravde i – što je najporaznije – bez ikakvog institucionalnog napretka…
Danas… Skoro tri godine kasnije, ćutanje je glasnije nego ikad. Ništa se nije desilo. Nema zvaničnih rezultata istrage. Nema procesuiranih. Nema imenovanih odgovornih. Nema istine i pravde. Nema naših sugrađana i naše dece. Tišina, koja nas ubija iznova.
Tišina nije slučajna – ona je sistemska. Održava je država, a podupiru institucije. Već 1000 dana nadležne službe – one koje bi morale odgovarati građanima – uporno ćute. I dok se porodice žrtava guše u nepravdi, ni državni organi ni lokalna vlast na Cetinju ne pokazuju volju da se suoče s istinom. Iz kancelarija se ne čuju odgovori, već se zidovi ćutnje samo uzdižu.
Medovina je postala simbol ne samo tragedije, već i institucionalnog sloma. Simbol države koja okreće glavu. Spomenik ubijenom gradu koji ne pita, a javnosti koja zaboravlja. A NE BI SMJELI…
Jer ako zaboravimo, šaljemo poruku da je u ovoj zemlji normalno da životi nestanu, a da niko ne odgovara. Da institucije mogu ćutati – i proći nekažnjeno. Da tragedije mogu proći kao fusnote, umjesto kao pozivi na buđenje. Tako nam se prvog Januara opet desila Medovina…
Ova kolumna nije samo podsjetnik.
Ovo je jecaj naših sugrađana.
Poziv građanima da ne ćute. Poziv medijima da ne zaborave. Poziv institucijama da rade svoj posa. Poziv pravdi – da konačno krene. Jer istina o Medovini još nije izrečena. A dok god ćutimo – Cetinje je mrtvo. Svakog dana iznova ubijeno.
Piše: Mirko Marković
