,,Libri quosdam ad scientiam alios se insainam deduxere” – Knjige su jedne načinile učenim, a druge dovele do ludila.
Ponovo je osvanulo jutro nad Crnom Gorom! Ne bi bilo vrijedno pomena ono što predstavlja hronološku uobičajenost da nije toliko sijača mraka. Čini se da je nekada bilo i drugačijih vremena kad su se ljudi elementarno samopoštovali, te se interhumana komunikacija odvijala u okvirima mnogo primjerenijeg vokabulara od ovovremenog koji se odvija na nivou od par stotina riječi, izlizanih od upotrebe. Ne tvrdim da je čitalačka kultura u ovom našem, u svemu osiromašenom miljeu bila na nekoj višoj razini, no bilo je rijetkih izuzetaka, nerazumjevanih od najbliže okoline. Nazivani su čudacima i osobenjacima, mada je bilo i drugih kvalifikacija koje nije primjereno citirati.
Dok se prisjećam “zlatnih” čitalčkih vremena, koja zapravo nikada nijesu ni postojala, u sjećanja mi se vraćaju slike iz čudesnog romana Borislava Pekića “KAKO UPOKOJITI VAMPIRA”. Povod da se sjetim pomenute literarne tvorevine sigurno neće činiti na čast ni tvorcu ni djelu, budući da se autor beskompromisno obračunavao upravo sa pojavama o kojima će biti riječi u nastavku. Ne vjerujem ni da su gospoda Damir Šehović, Ivan Vujović i Vatroslav Belan čitali pomenuti roman, jer bi imali mnogo izgrađenije svjetonazore i mnogo bolji refleks da na vrijeme reaguju, a ne kasno poput ovog pisma koje uputiše Kvinti i EU. Ljudi koji ih bolje poznaju kažu da su navikli da svoje mišljenje uvijek potraže na nekom višem mjestu.
Radnja pomenutog romana odvija se u nekom gradu, – plodu književnikove fikcije. Vrijeme je fašističke okupacije opisane kroz maglovite reminiscencije na dešavanja. Vratio se Konrad Rutkovski, doktor istoriografije, a u vrijeme rata poručnik Vermahta u grad gdje je službovao. Odsjeda u hotelu u kojem počinju da naviru sjećanja na vrijeme kad su u hotelu bili zatvor i sjedište Gestapoa. Zbunjen je činjenicom da je u Gradu podignut velelepni spomenik čovjeku koji nije bio nikakav heroj već odani kolaboracionista, spreman da služi svakoj vlasti, koja je protiv njegove države.
Nije se doktor Rutkovski upuštao u komplikovane procedure da sazna kako je došlo do tako grube greške. Jedno vrijeme se čak nosio mišlju da sruši spomenik, ali je nije realizovao. Imao je on u svojoj ratnoj, a i poratnoj prošlosti namjera da uradi nešto značajno ali nikada ih nije realizovao. Umjesto da se obračuna sa istinskim krivcima počeo je neselektivno da se obračunava sa kišobranima suncbranima i sličnim napravama, okrivljujući ih za sva ovosvjetska zla. Na kraju bizarno gine u saobraćajnoj nesreći, jer mu se kišobran, nekim čudom nađen u automobilu, zario u stomak.
Ukoliko mi neko zamjeri da sam nepotrebno odužio s izlaganjem fabule Romana, lako ću ga utješiti prijedlogom da pročita čitav roman! Ne pada mi na pamet da gospodi Šehoviću, Vujoviću i Belanu tako nešto preporučim, ali ono što ih povezuje sa junakom romana je da je uvijek kasne sa svojim odlukama. Velikodušno drugima prepuštajući mjesta na kojima se o nečemu odlučuje, oklijevao je i čekao. Nikada se nije saznalo što je čekao jer to nije znao ni on sam…
Ukoliko nekome zasmeta ovako očit primjer oksimorona u naslovu, moram reći da nije jedini. Oksimoron su ljudi i pojave sa kojima se svakodnevno susrijećemo u ovoj našoj ne baš veseloj svakodnevnici.
” Po sopstvenoj savjesti , piše književnik Obrad Pavlović . ”