U Mojkovcu, gradiću na sjeveru naše zemlje, živi Željko, taksista s velikim srcem. Iako mlad, sa svega 13 godina iskustva u poslu koji je naslijedio od oca, Željko je daleko više od običnog vozača. On je ruka spasa za ljude kojima je pomoć najpotrebnija – starce, bolesnike, trudnice, đake…
Za Portal RTCG on kaže da život u Mojkovcu nije lak.
“Mnogo je starih i nemoćnih, a sela su pusta. Ako ja ne pomognem, ko će?”, pita se Željko Filipović.
Dok traje razgovor, on odgovara na još jedan poziv. Starac iz sela udaljenog 20 kilometara zamolio ga je da mu donese hljeb i ljekove. To je tek jedna od usluga koje Željko svakodnevno obavlja. Njegove priče svjedoče o nesvakidašnjoj požrtvovanosti.
Prije nekoliko godina našao se u situaciji da mora oteliti kravu kako bi pomogao domaćinima koji su sami živjeli na selu.
“Nisam znao šta da radim, ali kad vidiš njihovu nemoć, nemaš izbora. Zasučeš rukave i pomažeš”, kaže Filipović.
Vozio je trudnice do Bijelog Polja nadajući se da će stići na vrijeme, te da će beba ipak sačekati porodilište da ugleda svjetlost dana – taksi ipak nije za to, šaljivo konstatuje. Vozio je đake do udaljenih škola, bolesnike do doma zdravlja u gluho doba noći, često kroz duboki snijeg.
“Bilo je trenutaka kada sam morao da stavim lance na gume u tri sata ujutru, a ponekad sam išao pješke, tamo gdje auto više ne može”, prisjeća se naš sagovornik.
Pandemija korona virusa donijela je dodatne izazove. Jedna priča ga je posebno obilježila. Starac, čija porodica živi u inostranstvu, razbolio se i preminuo.
“Nije imao nikoga. Ja sam organizovao sahranu. To su trenuci kada shvatiš koliko su ljudi ovdje sami i koliko im znači i najmanji gest pažnje”, kaže Željko.
Iako mlad, susreo se sa mnogim emotivnim i teškim trenucima. “Na početku me bilo strah smrti, ali s vremenom shvatiš da je i ona dio života. Naučiš da prihvatiš i to”, kaže naš sagovornik.
Njegov optimizam i želja da pomogne inspirišu.
“Ljudi smo, treba da živimo jedni za druge, ne jedni pored drugih. Nije sve u novcu”, kaže smiješeći se, ne dozvoljavajući da ga težina svakodnevnice obeshrabri.
Osim što prevozi, Željko često nosi poštu, plaća račune, organizuje sahrane i pomaže ljudima u svakodnevnim potrebama. “To nije ništa posebno. Treba da radimo ono što je ispravno”, dodaje on.
Dok vozi kroz planinske predjele Mojkovca, Željko ne može da sakrije tugu zbog opustjelih sela. “Prelijepi su ovo krajevi, ali bez ljudi su tužni. Politiku ne razumijem, ali znam da nije dobro što sela ostaju bez čeljadi. Čemu sve to ako nema života?”, pita se ovaj mladić koji, uprkos svemu, ne gubi vjeru u ljude.
Željko je simbol onoga što znači biti čovjek – pomagati bez očekivanja, sa srcem punim ljubavi i osjećanja. Njegova priča podsjeća da u malim mjestima žive veliki ljudi, koji nas uče šta znači nesebičnost i humanost.
Njegova misija ne poznaje granice niti vremenske uslove. S jednakim žarom i spremnošću pomaže starcu kojem je potreban lijek ili dopuna telefonskog računa, porodici kojoj su potrebne namirnice, ili djetetu koje nema majku, a sanja da stigne do škole, pa makar i da zakasni na taj prvi čas.
“Kad god vidim osmijeh zahvalnosti ili suzu olakšanja, shvatim da se sve ovo isplati. Nisam ja ništa poseban, ja sam samo obični čovjek”, kaže nam on.
U vremenu kada su mnogi zauzeti vlastitim brigama, Željko podsjeća da je solidarnost ključ opstanka zajednice. On nije samo taksista – on je most između onih koji su daleko i onih koji su zaboravljeni.
Na kraju razgovora kaže:
“Volio bih da moj posao jednog dana ne bude potreban na ovaj način. Da ljudi ponovo počnu živjeti u selima, da ne budu sami, da pomognemo jedni drugima. Jer ako to izgubimo, plašim se da ćemo izgubiti sebe.”
Dok završavamo razgovor, već se sprema za novu vožnju. “Hajde, moram da idem. Neko me čeka. Ne mogu da kasnim, njima to mnogo znači”, kaže i odlazi u novu misiju.
Ovaj mladi čovjek je dokaz da heroji ne nose uvijek plašteve – ponekad oni samo voze taksi i pomažu ljudima na zabačenim putevima života.
