Ista pjesma nesrećnoga Emila Labudovića evo 30 godina, koji zajedno sa još nekoliko likova pokušava, preko Cetinja, izvaditi koštanje iz vatre. Opravdati rezultate propalog popisa, popisa u koji su uloženi milioni eura, milioni sati rada, lazirani softveri, sve do olovaka pisi briši. I nije im propao samo popis, propao je kompletni projekta srpskog sveta u Crnoj Gori.
Uz sve to, treba nekako opravdati novac koji se uskladistio na njihovim računima. Nijesu male pare, bar po riječima nesretnog poslanika Milačića, koji je na jednoj skupštinskoj sjednici pokušavao javno naplatiti dug od tadašnjeg DF-a veličine više od dvjesta hiljada eura. A za račun propalog temeljnog ugovora, akta najveće izdaje od kad je slavne Crne Gore.
Odakle sve te pare? Pare za neviđeni marketing, kampanje, hiljade bilborda, desetine portala, TV i drugih medija, armiju “boraca za srpstvo” na društvenim mrežama, okrugle stolove, plaćene novinare (kao Labudovića)… i jos toliko toga. Moraćete odgovarati. Pare su ovđe vjerovatno najmanji problem u odnosu na ono čega su se takli srbijanski šegrti. A takli su se rehabilitacije propale ideologije iz 1941.g., rehabilitacije Joanikija Lipovca, dokazanog izdajnika i saradnika fašističkog okupatora.
Želite povratiti sjaj četničkih hordi, koje su harale Crnom Gorom zajedno sa Italijanima i Njemcima? Uz sve to bačiti u zaborav gašenje Crne Gore, proćerivanje Kralja Nikole, gašanje Crnogorske Pravoslavne Crkve, hiljade nedužno ubijenih kuršumom i glađu, hiljade proćeranih i spaljenih.
Sve nabrojeno, ne bi mogli rehabiltovati ili sakriti ni mnogo pametniji od vas. Ne može se mijenjati i otimati istorija, stravični zločini ne blijede i ne padaju u zaborav. A jauci crnogorskih žena, plač crnogorske đece, suze Đurđe Zvicer… nikada neće nestati. I progoniće vas sve dok sunce bude izlazilo. A Cetinje je uvijek tu, jer Cetinje je sjaj oka Crne Gore.
