Uspon je trajao 24 sata, nakon čega su proveli noć u stijeni na uskoj polici, nad ambisom od 1.500 metara. Sledećeg dana, nakon osvajanja vrha, izveli su silazak zapadnom stranom planine, što je dodatno produžilo njihov poduhvat na ukupno 60 sati.
– Tokom cijelog penjanja i spuštanja na Ajgeru nije bilo nikog osim nas dvojice. Ovo je kruna naše alpinističke karijere i ubjedljivo najveći uspjeh crnogorskog alpinizma – poručio je Rajko Popović u objavi na facebook stranici “Slobodni penjači Cetinje”.
Dejan Popović je predvodio gotovo cijeli uspon, dok je njegov otac preuzimao vođstvo u ključnim trenucima iscrpljenosti. Njihov podvig je tim značajniji jer dolazi iz zemlje u kojoj alpinizam nije prepoznat kao zvanični sport
Ajger – „Stijena smrti“ i istorijska pozadina njenog osvajanja
Sjeverno lice Ajgera smatra se jednom od najopasnijih i najtežih alpinističkih ruta na svijetu. Do 1938. godine, svi značajni vrhovi Alpa bili su osvojeni, ali je ova vertikalna stijena prkosila alpinistima, odnoseći mnoge živote.
Prvi ozbiljan pokušaj osvajanja desio se 1935. godine, kada su Njemci Karl Mehringer i Max Sedlmeyer započeli uspon, ali su zbog lošeg vremena i iscrpljenosti ostali zarobljeni u stijeni. Njihova smrznuta tijela pronađena su tek nakon što se snijeg otopio, na mjestu koje je danas poznato kao „Mehringerov i Sedlmeyerov bivak“.
Prvi uspješan uspon na sjevernu stijenu Ajgera izveden je 1938. godine, u jeku narastajućih tenzija u Evropi. Dvojica Nijemaca, Anderl Heckmajer i Ludwig Vörg, zajedno sa Austrijancima Heinrichom Harrerom i Fritzom Kasparekom, iskoristili su period stabilnog vremena i za tri dana osvojili ovu nesavladivu stijenu. Ovaj poduhvat je brzo iskorišćen u propagandne svrhe nacističkog režima, koji je veličao njemačko-austrijsku alpinističku nadmoć.
Ovaj dramatični uspon poslužio je i kao inspiracija za film North Face (2008), koji prikazuje pokušaj uspona Toni Kurz-a i Andreasa Hinterstoeissera 1936. godine. Njih dvojica, zajedno sa dvojicom austrijskih kolega, pokušali su popeti Ajger, ali su nakon odrona snijega ostali zarobljeni. U jednoj od najtragičnijih epizoda u istoriji alpinizma, svi su izgubili živote – Hinterstoeisser u lavini, dok je Kurz preminuo od iscrpljenosti i smrzavanja svega nekoliko metara od spasilaca.
Stijena koja ne prašta – smrtnost i opasnosti uspona
Ajgerova sjeverna stijena do danas je odnijela više od 60 života, zbog čega je dobila naziv Mordwand (Stijena smrti). Izuzetno promjenjivi vremenski uslovi, opasnost od lavina, odrona stijena i ekstremne hladnoće čine ovaj uspon jednim od najopasnijih u svijetu.
Sama ruta Heckmajer-Harrer ocijenjena je kao ED2 (Extremely Difficult), sa tehničkim zahtjevima koji uključuju penjanje po ledu ocjene WI5, mješovito penjanje M6, te stijene do V+ težine. Smjer zahtijeva savršenu fizičku spremnost, mentalnu izdržljivost i visok nivo tehničkog znanja.
Prvo zimsko ponavljanje uspona na Ajger desilo se 1961. godine, a do danas samo najiskusniji alpinisti pokušavaju ovaj poduhvat. Iz regiona, sjevernu stijenu Ajgera uspješno su popeli jedino hrvatski alpinisti Stipe Božić i Edo Retelj.
Popovići – vrhovi crnogorskog alpinizma
Rajko i Dejan Popović su se na ovaj izazov pripremali osam godina, tokom kojih su imali dva neuspjela pokušaja. Njihov prošlogodišnji uspjeh na sjevernoj stijeni Grand Jorasa bio je samo uvod u osvajanje Ajgera, još težeg i opasnijeg poduhvata.
– Ovu ekspediciju, kupovinu opreme i pripreme na Prokletijama finansirao sam sam – ističe Rajko Popović, dodajući da je cijeli poduhvat izveden u okviru nezvanične alpinističke reprezentacije Crne Gore. “Nažalost, Ministarstvo sporta ne priznaje alpinizam jer nije takmičarski sport, ali se nadam da će ovaj uspjeh konačno dobiti pažnju koju zaslužuje.”
Podršku su im pružili samo istinski alpinisti i kolege iz Alpinističke komisije – Đoko Vujičić i Ivan Laković.
Uz stijenu Ajgera i ogromnu brigu – podrška iz podnožja
Dok su Rajko i Dejan vodili borbu sa surovom stijenskom vertikalom, u podnožju Ajgera pratila ih je još jedna osoba – Rajkova supruga, a Dejanova majka, Tamara. Smještena u hotelu u Grindelwaldu, iz dana u dan gledala je u zastrašujuću stijenu, brinući se za njihovu sudbinu.
– Mislim da smo joj skratili život za nekoliko godina od silne strepnje – kroz osmijeh kaže Popović.
Dvostruki razlog za slavlje
Rajko Popović tokom ekspedicije dobio je još jedan razlog za slavlje – njegov mlađi sin Vuk, postao je otac, a Rajko đed malom Bodinu Popoviću.
– Zamislite moj osjećaj – u istoj sedmici postati đed i osvojiti Ajger sa svojim sinom! Ovaj uspjeh posvećujem svom unuku – rekao je Popović.
Njihov poduhvat predstavlja ne samo lični trijumf već i najveće dostignuće crnogorskog alpinizma. Ostaje da se vidi da li će ovaj istorijski uspjeh konačno dobiti priznanje i podršku koju zaslužuje.
