Teška vremena, koja po mom skromnom mišljenju i mi sami činimo težim. Uvijek smo spremni svojim kritičkim mišljenjem i stavom da opovrgnemo sve ono za čem se neko trudio godinama, da uči, da stvara, bez obzira na odricanja, a na kraju se opet stave na raspolaganje nama, koji smo spremni uvijek na kritiku, ne daj bože na pohvalu!
Osjetio sam potrebu da ovim putem iznesem svoj lični stav i izrazim veliko poštovanje i zahvalnost prema ljudima koji su, između ostalih, najviše izloženi kritikama, a to su ljekari, medicinsko osoblje i higijeničarke u čijim sam rukama bio izvjesno vrijeme na internoj klinici, odjeljenja reumatologije KBC-a Crne Gore u Podgorici.
Po prvom pregledu kod Dr. Nataše Miketić osjetio sam ljudskost i želju osobe koja je položila Hipokratovu zakletvu, da sve svoje znanje uperi prema pacijentu! Ne, ne želim pričati o stručnosti, nijesam kompetentan kao neko ko je bio konobar, vulkanizer, šofer… da ulazim u dubiozu problema, ali sam i te kako stručan da primijetim kad je neko posvećen svom poslu i želi da mi pruži pomoć u okviru svojih mogućnosti, a na meni je ipak samo da slušam i ne “pametujem”…
Prijem u bolnicu, uz glavnu sestru na odjeljenju reumatologije Marinu, je nešto što me je dodatno zbunilo, u momentu nijesam bio siguran jesam li došao na liječenje ili u hotel sa 5 zvjezdica, prijatna, ljubazna, upoznala me je u startu sa svime što me je čekalo i stavila se na raspolaganje za sve što je trebalo, a sve u cilju da moj boravak u ovoj zdravstvenoj ustanovi bude što lakši i prijatniji…
Ako sam u početku umislio “prvi dan su svi dobri prema tebi”, dani koji su slijedili su mi pokazali da nijesam bio u pravu! Od prve vizite doktorka Miketić je okupila tim ljekara za koje sam u nekim situacijama pomislio da su moji učenici! Nevjerovatno prijatni, spremni u svakom momentu da čuju moje pitanje i daju konkretan odgovor i odagnaju sve nejasnoće sa kojima sam se susreo, liječenje je počelo, a da ni sam nijesam bio svjestan!
“Momci, jel’ sve u redu, treba li nešto?” – širok osmijeh, vesela priroda i iskrenost u želji da nam se olakša svaki trenutak provednen u ovoj ustanovi je nešto što je krasilo medicinske sestre na ovom odeljenju! A tu su i higijeničarke, žene koje imaju isto tako veliki učinak u liječenju pacijenata… Stalno “ordiniranje”, održavanje higijene i neprimjetne dok su ljekari na odeljenju! Kada prođu vizite i kada se odeljenje rastereti od stručnog kadra, njihovo liječenje može da počne! Ne zaboravljajući što im je primarni posao, obično “uleti” neka doskočica, dosjetka, šala i taman kada upadnete u neke teške misli, one vam vrate osmijeh na lice, pa i to je liječenje zar ne?
Na kraju kuvarice ili žene koje su samo servirale hranu, kako god. Dosta sam kritika godinama unazad čuo na račun ishrane u bolnicama, možda nekad stvarno i nije bilo na zavidnom nivou, ali sada po mom skromnom mišljenju zaista jeste! I one su i te kako odrađivale svoj dio posla na nivou, takođe spremne da nam nekom opaskom daju razlog da razvučemo osmijeh, a ako je i postojala neka kritika na račun hrane, vješto su izbjegavale neprijatne situacije i pokušavale da koliko su u mogućnosti izađu u susret “nezadovoljnim mušterijama”! O režimskoj ishrani za pacijente koji su morali da budu na određenim dijetama ne mogu da govorim, ali za nas koji nijesmo pripadali tom režimu odgovorno tvrdim da je hrana bila veoma ukusna i raznovrsna!
Svi ovi ljudi zajedno su mi pomogli da što manje mislim o razlozima zbog kojih sam smješten u ovoj ustanovi i neizmjerno sam zahvalan Dr. Nataši Miketić i ljudima oko nje, koji su prije svega bili pravi primjer ljudskosti i profesionalnosti!
Saberi, oduzmi, po izlasku iz bolnice i dalje sam bio u zabludi… jesam li ja stvarno bio u zdravstvenoj ustanovi ili u hotelu sa 5 zvjezdica!?
Eh, da, da ne zaboravim, HVALA IM!
