Prije tačno trideset godina, kao četrnaestogodišnjak, zaputio se ka Beogradu. Na nikšićkoj stanici, zastao je dah onima koji su ga pratili. Majkin sin jedinac, očev ponos, sestrina bratska uzdanica, znao je kojom stazom jedino može ispravno da hoda. Putem svoga časnoga oca, stručeva, ujčevine, i svih predaka, koji su ovaj grad, i državu učinili ponosnim i vječitim.
Naoružan čašću, sjajnim porodičnim pedigreom, dječačkim ponosom, za čas se prilagodio, i kao takav prihvaćen od tada, nekoliko godina starijih, Saleta kapitena, kuma Danka, i ostalih, i desetine hiljada onih, koji su zbog njega dolazili na utakmice, lijepili njegove postere na zidovima soba, nerijetko i muškoj đeci davali ime “Andrija”.
Onda je prošetao Pirinejima, stigao do Grčke, Portugala i ispunio želju da poslednju utakmicu odigra u dresu kluba, đe je i ponikao, Sutjeske iz Nikšića. Stigao je i, da nas razgali i u crvenom dresu naše reprezentacije, da osokoli sokole i navijače, da naćera poslovično hladne Engleze da mu aplaudiraju. I na sve to ostane miran, kao da se to nekome drugome, a ne njemu dešava.
I taman, kada su trenerske kockice, počele da se slažu pokosila nas je vijest o bolesti. Podmuklo, kako to i biva u bolesti, napala mu je glavu. Tamo đe je najčistije, najtananije, uostalom jedino je tu i mogla napasti, kao i srce. Jer je, bilo ogromno, sa mjestom za sve. Oplakali smo te tada, moj Andrija, naš izvor suza je presušio, ali je tinjala nada, da ćeš kao osvjedočeni borac uspjeti. Nalazio si rješenja u sekundi za protivničke odbrane, ali za ovo nijesi.
Andrija Delibašić – živi vječno!
