Zapadni posmatrači zanemaruju ključne događaje na unutrašnjem frontu Rusije. Sudeći prema razgovorima i narativima koji dolaze iz Rusije, jasno je da je Vladimir Putin već izgubio rat. Jedino preostalo pitanje, čini se, jeste koje mjere spasavanja obraza mogu biti izvučene kroz pregovaračko rješenje kako bi se ublažile političke posljedice.
Mnogi analitičari, i u Rusiji i u inostranstvu, i dalje povlače paralele sa upornošću Crvene armije tokom Drugog svjetskog rata, vjerujući da Rusija može nekako da izdrži krizu i možda čak izađe iz nje kao pobjednik. Međutim, takav optimizam zanemaruje ključnu istorijsku lekciju: Rusija je odlučujuće izgubila Krimski rat (1853-1855), sukob koji u mnogim aspektima ima sličnosti sa trenutnim ratom u Ukrajini. Poraz je izazvao unutrašnje previranje, što je dovelo do krize u vođstvu i eventualnog početka reformskog perioda u Rusiji. Ove reforme uključivale su oslobođenje seljaka, što se dogodilo dvije godine prije nego što je Abraham Linkoln oslobodio robove u Americi. Poraz u Krimskom ratu pokrenuo je seriju reformi koje su preoblikovale društveni i politički pejzaž Rusije.
Kako za The National Interest piše S. Frederik Star, osnivač Kennan instituta i aktuelni predsjednik Instituta za Centralnu Aziju i Kavkaz pri Američkom savjetu za spoljnu politiku, možemo samo nagađati šta bi moglo da uslijedi nakon neizbježnog Putinovog pada. Ipak, vrijedno je razmotriti mogućnosti. Nažalost, Sjedinjene Države ostaju duboko neinformisane o trenutnim društvenim i političkim stvarnostima u Rusiji. Ovaj nedostatak uvida podsjeća na zapadnu neznanje o unutrašnjem funkcionisanju Sovjetskog Saveza neposredno prije njegovog kolapsa 1991. godine. Umjesto da prihvate neizbježan kraj Putinove vladavine i pad njegovog režima kao ozbiljnu mogućnost, Vašington je previše zaokupljen samim ratom i podijeljen je oko hitne potrebne podrške Ukrajini.
Unutar Rusije raste osjećaj da je Putin već izgubio rat, a fokus se pomjerio na to koje mjere mogu pomoći da se spasi barem dio dostojanstva kroz pregovaračko rješenje. U ovom trenutku, Putinova najbolja opcija vjerovatno bi bila da pregovara o nekom obliku teritorijalnog sporazuma koji bi omogućio njemu – ili možda njegovom nasljedniku – da povuče preostale ruske trupe iz Ukrajine. Istina je da je Putinova pozicija daleko slabija nego što mnogi na Zapadu to pretpostavljaju.
Rusija, zapravo, možda ide ka velikom previranju, sličnom onom koje je uslijedilo nakon Krimskog poraza 1855. godine. Nedugo nakon tog sukoba, car Nikolaj I je preminuo, što je označilo početak perioda političke transformacije. Dok Putinova lična sudbina ostaje neizvjesna, već je jasno da trenutni pravac Rusije podsjeća na krizu vođstva kakva je bila prisutna sredinom 19. vijeka. Sada je prekasno za Sjedinjene Države i Evropu da osmisle mjere spasavanja obraza za Putina. Rusi sami sve više osjećaju da se njihova zemlja približava kraju Putinove vladavine i politika koje su definisale njegovo liderstvo. Štaviše, već je prekasno da se izbjegne destabilizacija Rusije – ona se dešava dok govorimo.
Ipak, čak i nakon Putinovog odlaska, snage koje su podržavale njegovu viziju Rusije neće nestati. I dalje će postojati Putinisti – pojedinci duboko posvećeni ideji evroazijskog carstva kojim vlada Moskva, što je u srcu Putinovog doživljaja svijeta. Kako Star napominje, svaki sporazum koji ne rješava ovu preostalu imperijalnu ambiciju samo će rizikovati ponavljanje istorije. Podsjetimo se da je, nakon što je Staljin nevoljno obustavio svoj brutalni program kolektivizacije, obećao da će „sačekati neko vrijeme, pa zategnuti pantalone“ i obnoviti borbu. Slično, bilo koji dogovor koji ostavi ostatke Putinove evroazijske ideologije netaknute gotovo sigurno će dovesti do buduće nestabilnosti.
Pored preostalih imperijalnih snova, tu je i sjenka ruskog nuklearnog arsenala. Strah od „labavih nuklearnih bombi“ opstaje, ali u stvarnosti, ruski lideri – bez obzira na njihovu frakciju – svjesni su da su Putinove nuklearne prijetnje uglavnom bile neučinkovite. Što je još važnije, Sjedinjene Države posjeduju sredstva da odgovore ogromnom silom ako Moskva preduzme nepromišljene akcije.
S obzirom na ove dinamike, Zapad mora pristupiti s nijansiranim pristupom. Prvi ključni korak u rješavanju ukrajinskog sukoba i ublažavanju nuklearnih briga, prema Staru, jeste da Zapad prizna i poštuje napore i zvaničnih i nezvaničnih Rusa koji sada kritički procjenjuju naslijeđe Putinove vladavine. Pri tome, Zapad treba da se uzdrži od miješanja u unutrašnje procese Rusije. Umjesto toga, zapadne sile treba da signalizuaju svoju spremnost na saradnju sa bilo kojim novim liderima u Rusiji koji traže post-putinovski poredak – budućnost koja prioritetno stavlja međunarodnu saradnju, a ne konfrontaciju.
Prozor mogućnosti se zatvara, a naredni mjeseci biće ključni za oblikovanje buduće putanje Rusije. Zapad mora biti spreman da sarađuje s novim liderima koji bi mogli da se pojave nakon Putinovog pada, osiguravajući da ruska država ne vrati stare imperijalne fantazije, već krene ka saradničkoj, stabilnoj ulozi u globalnom poretku.
