Politički komentator Džordž Monbiot u analizi za Guardian podsjeća na to kako savremeni desničarski populisti prate istorijske obrasce koristeći se kulturnim ratovima, retorikom protiv elita i usmjeravanjem narodnog nezadovoljstva prema izmišljenim neprijateljima da bi zadržali političku moć i podršku.
Razmišljao sam o poznatom bivšem voditelju trash televizijskih programa narandžaste puti, koji živi na luksuznom imanju na obali. Ima istoriju rasističkih i islamofobičnih izjava, optuživanja tražilaca azila za unošenje bolesti u zemlju i tirada o „nadmenoj metropolitanskoj eliti“. Uletio je u desničarsku političku partiju i preoblikovao je po svom imidžu, predstavljajući sebe kao lijek za uobičajenu politiku, podstičući kulturne ratove i koristeći platformu da napumpa svoj ego veličine planete.
Naravno, opisujem britanskog bivšeg političara Roberta Kilroja-Silka. Nakon što je 2004. godine otpušten sa svog posla voditelja na BBC-u zbog sirovog rasističkog ispada u Sunday Expressu, pridružio se Ukipu (prethodniku Reforme UK Najdžela Faraža), energizujući ga i očaravajući medije svojim kulturnim ratnim polemikama protiv EU, imigranata i „političkog establišmenta“. Njegova neprirodna nijansa inspirisala je viralni video „Gospodin Mandarina“. Ali kada Ukip više nije mogao da obuzda njegov ego, on se odvojio i osnovao sopstvenu političku partiju 2005. godine, Veritas (koja je naširoko prozvana Vanitas), koja se brzo srušila i izgorjela. Srećom, danas nema takvih likova na svjetskoj sceni!
Jednako dobro sam mogao da mislim i na Silvija Berluskonija, TV voditelja i ratnika kulture u boji satsume, koji je, kao i izvjesni drugi političar, ulazio u velike napore da sakrije svoju ćelavost. Postao je demagoški, desničarski italijanski premijer, nastojeći (uspješno) da se vrati na vlast nakon što je bio izbačen iz kancelarije, uprkos dugom nizu seksualnih i finansijskih skandala i krivičnih optužbi. Kao i kod Donalda Trampa, njegove lojalne pristalice su nekako uspijevali da zanemare njegovu moralnu odvratnost, djetinjasto traženje pažnje i ljubav sa Vladimirom Putinom, i vidjeli su ga kao spasitelja koji će Italiju ponovo učiniti velikom.
Naravno, postoje razlike između ovih ljudi, ali svaki put kada se jedan od ovih likova pojavi, ostajemo zatečeni. Reagujemo kao da se bavimo nečim novim, i izgleda da nemamo puno ideja kako da odgovorimo. Ali postoje obrasci u pojavljivanju demagoga krajnje desnice: obrasci koji se ponavljaju sa izuzetnom vjernošću. Učeći ih i razumijevajući, možemo se bolje braniti.
Dio svog ljeta sam proveo čitajući Arna Majera, velikog istoričara koji je preminuo 2023. godine. Njegova knjiga „Dinamika kontrarevolucije u Evropi, 1870-1956“, objavljena 1971. godine, mogla je biti napisana o bilo kojem od desničarskih populista sa kojima se danas suočavamo: Donaldu Trampu, Faražu, Viktoru Orbanu, Benjaminu Netanijahuu, Narendri Modiju, liderima Alternativne za Njemačku (AfD) u Njemačkoj, Nacionalnog okupljanja u Francuskoj, Braće Italije i – u posljednje vrijeme – Žairu Bolsonaru i Borisu Džonsonu.
Majerovi opisi demagoga iz njegovog perioda su zastrašujuće poznati. Ovi lideri su stvarali utisak „da teže temeljnim promjenama u vladi, društvu i zajednici“. Ali u stvarnosti, zato što su se oslanjali na patronat „postojećih elita“ da bi došli na vlast (pomislite danas na medijske mogule poput Ruperta Merdoka, Ilona Maska i Pola Maršala, i razne milijarderske finansijere), nijesu tražili nikakve velike promjene „u klasnoj strukturi i odnosima vlasništva“. Zapravo, oni su se pobrinuli da se to osigura. „Njima je potrebno da kude postojeće elite i institucije, a da ne isključe saradnju sa njima“. Dakle, njihov projekat je „mnogo militantniji u retorici, stilu i ponašanju nego u političkoj, društvenoj i ekonomskoj suštini“.
Iz tog razloga, Majer objašnjava kako desničarski populisti otkrivaju i preuveličavaju pukotine u društvu zahvaćenom krizom, ali ne uspijevaju da ih „objasne na koherentan i sistematičan način“. Oni usmjeravaju narodnu ljutnju dalje od pravih elita i prema izmišljenim zaverama i manjinama. Različito okrivljuju te manjine (bilo da su u pitanju Jevreji, muslimani, tražioci azila, imigranti, crni i smeđi ljudi) za osjećaj neadekvatnosti i nemoći koje osećaju njihove pristalice; pomažući „poniženim pojedincima da povrate svoje samopoštovanje pripisujući svoje stanje zavjeri“ i dajući im neposredne mete na koje mogu da isprazne svoje frustracije i mržnju.
Lažni huškači, primjećuje Majer, često su takođe iznosili „neobuzdane napade na nauku“ (pomislite na negiranje klimatskih nauka kojem gotovo svi današnji desničarski demagozi pristupaju), kao i na inovacije, modernizam i kosmopolitizam. Oni su kombinovali „proslavljanje tradicionalnih stavova i obrazaca ponašanja sa optužbom da ih zavjerenički agenti i uticaji kvare, podrivaju i obeščašćuju“. Zdravo Džej-Di Vense i Rone DeSantisu!
Demagozi iz Majerovog perioda zauzimali su namjerno „dvosmislenu poziciju“ kada su ljudi, koji su možda bili inspirisani njihovim tvrdnjama, počinili nasilje – istovremeno raspirujući napade i distancirajući se od njih. Ovo može da prizove sjećanja na Donalda Trampa tokom napada na Kapitol 6. januara, Modija tokom anti-muslimanskih pogroma i video-snimak koji je Faraž napravio poslije ubistava u Sautportu, a koji mnogi vide kao odgovoran za prošlomjesečne rasističke nerede.
Ali postoji jedna velika razlika. U Majerovo doba, razvoj onoga što je nazvao „kriznim slojevima“ razočaranih, ljutih muškaraca na koje su demagozi apelovali bio je rezultat razornih ratova ili kolapsa države. Huškači su uspjeli da privuku i ljute radnike i zabrinute elite prizivanjem sablasti ljevičarske revolucije. Nijedan od ovih uslova danas ne važi u zemljama kao što je naša (Velika Britanija). Pa kako današnja grupa populista uspijeva? Mislim da oni odgovaraju na krizu izazvanu drugačijom silom: 45 godina neoliberalizma.
Neoliberalizam istovremeno obećava svijet i otima ga. Govori nam da, ako dovoljno vrijedno radite, i vi možete postati alfa. Ali takođe stvara uslove koji osiguravaju da, bez obzira na to koliko vrijedno radite, vjerovatno ćete ostati podređeni i eksploatisani. Omogućio je formiranje nove rentijerske klase, koja posjeduje ključne resurse i nemilosrdno eksploatiše mlađe i siromašnije ljude. Mladi muškarci ulaze u svijet pun obećanja – da bi otkrili da su sva zlatna vrata zaključana, a neko drugi drži ključ.
U velikom jazu između obećanja neoliberalizma i njihovog ispunjenja raste frustracija, poniženje i želja za osvetom: iste emocije koje su pratile vojni poraz ili kolaps države u Majerovo vrijeme. Ovi impulsi su zatim eksploatisani od strane preduzetnika konflikata. Danas, neki od tih preduzetnika izlaze na izbore; drugi, koristeći se mogućnostima koje nijesu bile dostupne u prethodnim epohama, monetizuju bijes, zarađujući bogatstvo putem svojih platformi na društvenim mrežama.
Razumijevanje tradicije koju ovi demagozi slijede, koja daleko prethodi usponu fašizma u 20. vijeku, trebalo bi da nam pomogne da razvijemo efikasniji odgovor na njih. Počinjemo to da vidimo u inteligentnoj kampanji Kamale Haris, koja, za razliku od Džoa Bajdena, počinje da zadaje teške udarce Trampu i Vensu, skrećući pažnju na njihova jeziva zadiranja u privatne živote ljudi i njihove napade na osnovne slobode. Ako želimo da predvidimo i zaustavimo desničarsku autoritarnu vladavinu, trebalo bi da težimo da razumijemo njene zastrašujuće konzistentnosti.
