Piše: Božidar Proročić
Na putu ka Lovćenu svetoj planini, Crnogoraca sa lijeve strane na samo dvjesta metara prije Ivanovih korita, malim vijugavim gotovo neprohodnim makadamskim putem kojim samo mogu terenenska vozila proći posle 4 kilometra stiže se u prelijepo planinsko selo Majstori, na 1211 metara nadmorske visine. Panoramski pogled na nepregledne pašnjake, sa obodima bukovih šuma i pogledom koji se na samom kraju pruža do ljepota mora sa brojnim planinarskim stazama koje vode ka Boki, manastiru Stanjevići, Konjskom, Koložunskim gredama, Babinoj glavi, Lapčićima ali i šančevima koje su nekada davno austrougarski vojnici iskopali. U selu Majstori živi samo jedno proslavljeno bratstvo Kustudići ili Kustudije kojima je Njegoš posvetio stihove kao i crnogorski suveren Nikola I Petrović koji im je 1899 godine podigao crkvu Svete Trojice u znak zahvalnosti u borbi za Crnu Goru i brojne heroje koji su pali u borbi za slobodu Crne Gore. Sa Majstora su potekli brojni oficiri, doktori, profesori, borci, naučni radnici.
Prva sačuvana kuća na koju nailazimo i zbog koje i počinje ova lijepa priča je Ike Ivove Kustudić poslednje planinke sela Majstori. Sa toplim osmjehom punim radosti dočeka nas 86 godišnja planinka vedrog duha i fotografskog pamćena, sa svojim sinovima Duškom i Dragom ispričavši nam svoju životnu priču uz tradicionalno gostoprimstvo i dobrodošlicu gorštaka. Ike rodom Mirković je iz Ćeklićkog sela Petrov do sa svega 17 godina upoznala svog životnog saputnika Iva Kustudića na Cetinju i tako je počela njihova životna priča puna lične borbe, posvećenosti porodici, i teškog planinskog života ali i poštovanja zavjeta koje umiju da održe samo stare Crnogorke. Kada su stupili u brak Ike je pošla sa svojim saputnikom Ivom Kustudićem na Majstore sada već daleke 1954 godine. Selo je brojalo tada 12 stalnih domaćinstava i barem još toliko onih povremenih koju su boravili na Majstorima. U razgovoru o tom vremenu Ike Ivova Kustudić kaže:
,,Živjeli smo složno pomagali smo jedni drugima, imali razumijevanja, nije bilo lako ali u tom vremenu to je bio naš planinski način života. Držali smo 60 ovaca 40 koza i 7 krava nije bilo vremena za odmor i predah. Išli smo na pazar u Kotor, Budvu i Cetinje prodavali bijeli mrs, meso tokom ljeta bi se ove padine bijelile od ovaca bilo ih je do 1400 koje su bile na izdig. Ovo je bezvodan kraj stoku smo pojili na Ošnju Lokvu, ubliće Kustudića, Trešteničku vodu. Dosta me jada u životu ,,ubilo ” i pamtim dosta toga.”
Ike Ivova Kustudić je sa svojim suprugom izrodila 5 šćeri, 2 sina, a pored njih ima i 16 unučadi i 13 praunučadi. No njen život je pored ,,meda” bio ispunjen i ,,čemerom.” U daljem razgovoru Ike Ivova Kustudić kaže:
,,Kada mi je suprug Ivo umro bio je u najačim godinama imao je svega 54 godine. U amanet mi je ostavio da nikada ne napuštim potpuno Majstore. Do dana današnjeg ostala sam vjerna tom amanetu. Ovđe su zime surove i hladne bili su veliki nanosi snijega, oluje, gromovi sa jeseni i tokom zime. Iako sam imala malu đecu preko zime bi se spuštili u Brajiće, koje pamtim po mnogim dobročinstvima i jednim od najčasnjih ljudi. Tada sam svu stoku tokom zime spuštala sa planine da prezime a tokom ranog proljeća bih opet izdizala na Majstore. Đeca su mi od malena pomagala i bila poslušna u svemu. Kasnije smo prešli na Lapčiće tu sam zapamtila veliki zemljotres 1979 pred sam odlazak na Majstore kada mi se urušila i kuća i štala mi ostali svi živi i zdravi a mnoga stoka postradala. No nastavila sam da se borim iznova i da zajedno sa njima gradim novi porodični dom baš u Lapčićima. Ćerali smo u staru Budvu drva šteđeli novac ćerali i đubrivo na konje i neumorno radili. Stari Budvani dobri ljudi koje samo po dobru pamtim. Kada pogledam sada posle toliko godina života i iskustva, mogu reći da su tada ljudi bili plemenitji u humanji imali više dobrote u sebi. Ispomagali jedni druge u mobama i radu.”
Majstori su postali intresantni i proslavljenom filmskom reditelju Veljku Bulajiću koji je baš u kući Ike Ivove Kustudić snimio svoje prve sekvence i kadrove za film ,,Bijeg do mora” pored njega proslavljeni glumac Slobodan Marunović i publicista i novinar Dragan Mitov Đurović govorili su o Kustudićima i selu Majstori. Sigrno ih je magija ovog kraja i život gorštaka crnogorskog krša inspirisao.
U daljem razgovoru Ike Ivova Kustudić ističe sljedeće: ,, Ovđe je spomenik postradalim Kustdićima (Kustudijama) sa Majstora od strane okupatora i svima palim za slobodu podignut 1977 godine. Želja mi je da makar ugledam da 4 km ovog puta budu asvaltirana dali smo sve za slobodu i Crnu Goru, jedno smo od možda posljednih sela da nema niti je ikada imalo elektro mrežu. Znam da bi mnogi naši rođaci makar kuće ili vikendice podigli i došli na ogništa davno napuštenih predaka. No ja neznam oću li to dočekati a ovaj kraj je makar toliko zaslužio. Vjerujm da će opština Cetinje kojoj pripadamo smoći načina i snage da nas podrži. ” Dok ovo priča suza čvršća od sušnog ljutog crnogorskog krša zaiskri joj u oku.
Nastavljajući dalje naš razgovor sa poslednjom planinkom Majstora Ikom Ivovom Kustudić znajući da se bliži vrijeme kada mora nastaviti sa tradicionalnim radovima planinke u pripremanju nadaleko čuvenog Njeguškog sira i bijelog mrsa upitah je da mi kaže koji bi savjet uputila mladim ljudima na to mi ona mudro odgovori:
,, Dijete moje. Svako vrijeme nosi svoje breme. Teško je danas mlade posavjetovsti kada neće niko da sasluša savjet. Ono što bih im rekla znam nebi me poslušali, zato neka ih sve zdravlje prati i Bog sačuva od svakog zla. ” Završava svoju ispovjest poslednja planinka sela Majstora Ike Ivova Kustudić, čiji je život ispunjen pričama i životnim stazama koje danas u eri XXI vijeka više ne možemo sresti. Iskreno želim da ovaj tekst probudi savjest kod lokalnih i državnih funkcionera i političara za časno brastvo Kustudića (Kustudija) sa Majstora koji su sebe ugradili u temelje slobodne nezavisne i antifašističke Crne Gore onim najvrijednim a to je život, toliko su makar zaslužili.
