Mislim da SAD, tj. Stejt Department sebičnom apsolutizacijom svojih interesa ignoriše krupne političke štete koje time čini u regionu, a za koje mislim da su toliko uzele maha da ih je sada teško bezbolno popraviti, ocjenjuje Milo Đukanović.
Crna Gora u posljednje gotovo četiri godine prolazi burno iskustvo promjene vlasti, ali uprkos svemu, uoči “punoljetstva” obnove državnosti “meni Crna Gora danas zaista liči kao 18-godišnja mladost pred kojom je dobra budućnost”, kaže u intervjuu za Antenu M Milo Đukanović.
Nekadašnji crnogorski predsjednik i premijer smatra da je u prethodnom periodu postavljen veoma solidan temelj arhitekture savremene Crne Gore, u kojem je: obnovljena nezvisnost, multietnička demokratija, svijest o ekonomskoj samoodrživosti i okrenutost zapadnom kulturnom krugu. Zahvaljujući tome, uvjeren je, “dizgini su i dalje čvrsto u rukama Crne Gore”.
Promjena je bila neminovna i očekivana
– Sada prolazimo jednu bolnu fazu koja je uzrokovana prvom promjenom vlasti u Crnoj Gori nakon uvođenja višestranačja. Za mene je ta promjena bila neminovna i očekivana. Ali, to što je Crna Gora dobila kao alternativu na vlasti definitivno nije ono što je većina ljudi koji su željeli promjene očekivala.”
Đukanović skreće pažnju na “nedostatak identifikacije građana Crne Gore sa svojom državom i sa svojim nacionalnim interesima”. Uzrok vidi u shvatanju politike kao sposobnosti manipulacije ljudima.
– Mi danas imamo novu političku elitu u Crnoj Gori, imamo novu vladajuću koaliciju koja se vratila ideji da nije važno šta radite, važno je šta pričate.”
Početak skidanja evropejske maske i pokazivanja anticrnogorskog lica
Na pitanje da li je prijem Kosova u Savjet Evrope i Rezolucija o Srebrenici, koja treba da bude usvojena u UN, trenutak u kojem će barem dio vlasti početi da skida evropejsku masku, Đukanović kaže kako i glasanje u PS SE pokazuje “da nema nikakve stvarne homogenizacije u redovima kreatora i realizatora državne politike u Crnoj Gori”.
– Šta više, govori da niko od njih ne mari za državne intereste Crne Gore! Jer da mari, i da mari za svoj koalicioni sporazum, oni bi vodili računa o tome da je Crna Gora priznala Kosovo 2008. godine. I vodili bi računa o tome da su u koalicionim sporazumom konstatovali da će slijediti spoljnopolitičke prioritete koji su sadržani u državnoj strategiji razvoja.
Nema ničeg od toga. Uz to, po meni, nema ni elementarne političke pameti. Ako svi na političkoj sceni kažemo da nam je interes da Crna Gora bude članica Evropske unije i ako istu želju iskazujemo kada je u pitanju evropska perspektiva svih drugih država regiona, pa koji je rezon da jednoj državi koja nam je susjed uskraćujete pravo da osvari početni korak, da postane članica Savjeta Evrope?
Očigledno da se već došlo do određenih pitanja na kojima nije tako jednostavno kamuflirati svoju antievropsku i anticrnogorsku suštinu.”
Terapija za ovaj kancer neće doći sa Zapada
Bivši predsjednik i premijer CG komentariše i politiku “zapadnih partnera” prema Crnoj Gori i regionu.
– Oni jako dobro vide šta se ovdje događa, ali ne posvećuju tome potrebnu pažnju. Razumijem, imaju mnogo važnije prioritete nego što je Crna Gora i nego što je Zapadni Balkan, ali to ih ne opravdava za pogrešne politike koje iniciraju ili podržavaju kada je u pitanju evropska perspektiva našeg regiona.”
Smatra da bi bilo pogrešno očekivati da će sa te strane doći neka “spasonosna terapija da izliječimo ovaj politički kancer koji trenutno opterećuje Crnu Goru”.
– U vrlo autoritativnim zapadnim centrima prećutkuje se da je odsustvom podrške i brige od strane naših saveznika otvoren prostor za direktnu penetraciju ruskih imperijalnih interesa na Zapadnom Balkanu. Takođe, previđa se da je takvom ulogom Rusije podstaknuta najretrogradnija politika u ovom regionu, a to je nacionalizam i to su velikodržavni projekti.
Pokušava se previdjeti i da je koketiranjem nekih autoritativnih zapadnih političkih adresa sa regionalnim nacionalističkim politikama pušten duh iz boce u društvima Zapadnog Balkana, da se danas Zapadni Balkan bavi istim temama kojima se bavio i 90-ih godina, zaštitom tobože ugroženih pripadnika određenih naroda izvan granica matične države, čime se ruši suverenitet susjednih država, kvare dobrosusjedski odnosi i u suštini ugrožava stabilnost, time i evropska perspektiva regiona.”
Open Balkan je bio pokušaj da se institucionalizuje dominacija Srbije i Albanije u regionu
Đukanović ističe da se sve to događa “zahvaljujući inicijalnom inputu iz Rusije”, jer se Rusija istorijski vrlo umješno poigravala sudbinom Zapadnog Balkana, ali ovog puta brine podudarnost politike određenih zapadnih centara. Upitan da pojasni zašto kaže da je posrijedi “namjeran previd”, odgovara.
– ‘Namjerno se previđa’, to i dalje ne znači da je napravljena neka rusko-zapadna koalicija sa namjerom da skrene zemlje Zapadnog Balkana s evropskog i evroatlanskog puta. Pod namjernim previdom podrazumijevam da su zbog svojih kalkulacija i svojih interesa u odnosima sa određenim državama Zapadnog Balkana, prije svega sa Srbijom i Albanijom, spremni da tolerišu neke bahatosti koje te države iskazuju prema drugim državama u regionu.
Dozvolite da budem još konkretniji. Za mene je Open Balkan pokušaj institucionalizacije dominacije Srbije i Albanije na Zapadnom Balkanu. A svaki pokušaj dominacije bilo koje države na Zapadnom Balkanu, istorija nas opominje, uvijek je vodio u rat.”
Kad nacionalistički duh izađe iz boce, “a danas je dobrano izašao”, nema autoriteta, ni domaćeg ni međunarodnog, koji može da spriječi eskalaciju nacionalizma, obnovu nestabilnosti pa i ratne sukobe, upozorava Đukanović.
– Zato mislim da SAD, tj. Stejt Department sebičnom apsolutizacijom svojih interesa ignoriše krupne političke štete koje time čini u regionu, a za koje mislim da su toliko uzele maha da ih je sada teško bezbolno popraviti.
Vidjeli smo šta se dogodilo u Banjskoj, vidimo šta se događa u BiH, vidimo šta se sprema za predstojići (Vaskršnji) sabor, vidimo do koje mjere je obesmišljena uloga visokog predstavnika u BiH… Daju li sva ova iskustva pravo na neki optimizam? Ne, ako se bez oklijevanja ne konstatuje greška i hitno ne okrene ploča.”
Današnja retorika Beograda ista je kao 90-ih, isto će i završiti
Na pitanje koliko su osnovane tvrdnje da je Otvoreni Balkan zapravo neka vrsta eksperimenta iza kojeg stoji Aleksandar Soroš i njegovo partnerstvo sa Vučićem i Ramom, te podsjećanje na biznis Trampovog zeta Kušnera u Srbiji i Albaniji, Đukanović kaže:
– Moguće. Moguće je i da postoje ti interesi o kojima govorite, ali moguće je da postoje i drugi interesi. Legitimno je da Amerika eksponira svoja dva vrlo važna politička interesa u ovom regionu. A to je da odvoji Srbiju od Rusije i drugo da negdje suspregne političku i diplomatsku destrukciju Srbije kada je u pitanju međunarodno priznanje Kosova. Uobičajeno je pravo velike sile da svoje političke interese pretpostavi interesima drugih država i regiona i da zbog toga namjerno zatvara oči pred današnjom retorikom zvaničnog Beograda, koja ni po čemu ne odudara od narativa i prakse Srbije iz ranih 90-ih godina.
Tada je Milošević krenuo da zaštiti navodno ugrožene Srbe u Bosni i Hercegovini i danas Vučić pokušava da zaštiti navodno ugrožena prava Srba u Crnoj Gori i u drugim državama regiona. Znamo kako je završilo prvi put i znamo kako jedino može završiti i drugi i svaki sljedeći put.”
Na opasku da su sada, globalno i regionalno, stvari umnogome drugačije, u skladu sa očekivanjima Beograda, i pitanje zašto vjeruje da će ishod opet biti isti, Đukanović odgovara:
– Ne mora biti isti ako mi pristanemo da gubitnički pognemo glavu. Srbija je legitimisala, manje-više, svoje velikodržavne planove. Osnovno pitanje je da li ćemo mi to da dozvolimo?! Mislim da nije realno da se to dogodi zato što ne vjerujem da danas ovdje žive toliko različiti Crnogorci u odnosu na naše pretke koji su tokom prethodne hiljadugodišnje istorije uvijek branili svoju slobodu, svoju čast, svoje dostojanstvo, svoju državu.”
Đukanović dodaje kako se u različitim vremenima sa različitih adresa moglo čuti o neprimjereno velikom vaninstitucionalnom uticaju Soroš fondacije napolitiku u Evropi, primjećuje “veliku razigranost Soroša naslednika na Zapadnom Balkanu” sa ambicijom da nam objasni šta je za nas dobro i da nam nametnne svoje “spasonosno otkriće” Open Balkan koji nije ništa drugo do uvertira za stvaranje velike Srbije i, zakonomjerno, njene protivteže- Albanije u prirodnim granicama.
– Nije ga nametnuo. Iako je pokušavao to uradi sa svoja dva najbliža podržavoca koja ste pomenuli, sa predsjednikom Vučićem i premijerom Ramom, koji su za taj cilj regrutovali i našeg nesrećenog Abazovića koji je bio apsolutno nedorastao politički pajac nezainteresovan za nacionalne interese Crne Gore i koji se nadao da će tako, služeći igri ovih, za njega autaritativnih regionalnih i međunarodnih igrača, učvrstiti svoj nedostajući autoritet i produžiti vijek svoje karijere. On je danas opet margina. Crna Gora se unekoliko politički otrijeznila zahvaljujući lekcijama koje smo naučili tokom prethodne četiri godine, a mislim da je ideja Open Balkana u međuvremenu postala prošlost.”
Slijedi pregrupisavanje na političkoj sceni CG
Đukanović smatra da je bilo pogrešno prekinuti lobiranje u Vašingtonu nakon ulaska Crne Gore u NATO. Na pitanje da li je sa pozicija na kojima se nalazilo mogao da utiče na promjenu takvoga stava, odgovara:
– Jesam i uticao sam. Bezuspješno. Jer su to politike koje pripadaju vladi. Dok sam vodio vladu, vlada je imala lobističke partnere na toj adresi, nakon toga nije. Na moju inicijativu odgovoreno je potrebom za budžetskim uštedama. Mislim da je ‘dara’ višestruko prevršila mjeru i da su rezultat štete koje su nastale ostavljanjem slobodnog prostora Srbiji da tumači srpsko-crnogorske odnose i svoju ulogu u regionu.”
Osvrćući se na analogije između cijepanja DPS na njegovo i Bulatovićevo krilo i dešavanja u PES nakon izlaska Jakova Milatovića, Đukanović kaže da nema mnogo osnova za njih.
– Ja vidim tamo sukob lidera, što nije za potcjenjivanje. Niti želim o tome da govorim u ružnom smislu. Taj sukob u ovoj fazi, kao što ste vidjeli, nije doveo ni do kakvog restrukturiranja unutar te partije. Treba primijetiti da su slični procesi lagano zahvataju i neke druge partije vladajuće koalicije. Ja mislim da su to procesi koji će neminovno, ako ne sada, u bliskoj budućnosti, voditi pregrupisavanju na političkoj sceni.”
DPS neće širiti koalicioni kapacitet trulim kompromisima, ekspresni povratak na vlast nije tema
Bivši predsjednik DPS komentarisao je i stalne kritike da se ta stranka nije dovoljno reformisala, uprkos potpunoj kadrovskoj obnovi, i dao svoje viđenje stvarnog cilja te kampanje:
– Moje prvo pitanje je: šta bi to trebalo DPS da reformiše od svojih ključnih politika koje su, u međuvremenu, verbalno prprihvatili svi na političkoj sceni Crne Gore, uključujući i novu vlast, nakon sveobuhvatne kadrovske obnove na koju ste ukazali. Da li da promijeni svoj pristup razvojnoj politici? Da li da promijeni vajnsku politiku? Da li da promijeni bezbjednostnu politiku? Da li da promijeni odnos prema nezavisnosti? Ne!”
Na pitanje da li bi svojim nasljednicima u stranci sugerisao da, zarad proširenja koalicionog kapaciteta, promijene stav o temama poput Srebrenice, 1918, agresije Rusije na Ukrajinu, priznanja Kosova… odgovara:
– I kada bih to pokušao, a ne bih nikada, siguran sam da me, s pravom, ne bi poslušali. Morali bi primijetiti da je Demokratska partija socijalista ozbiljna politička partija i da i u vrijeme personalno nove strukture imate već nekoliko dokaza da DPS ostaje nesklona trulim političkim kompromisima.
Možda neko očekuje da se DPS dokazuje onima koji nas etiketiraju da smo organizovana kriminalna grupa, a ne vodeća partija političkog pokreta koji je Crnu Goru u nedavnoj prošlosti doveo do istorijskih ostvarenja. Dakle, nagledao sam se u politici, ne samo u Crnoj Gori i ne samo na Balkanu, te matrice: kada želite da pošto poto promijenite vlast i kada realno nemate za šta da je kritikujete kada su u pitanju ključne politike, onda se najlakše zalijepi etiketa nedovoljne vladavine prava, nedovoljne borbe protiv kriminala i korupcije.”
Đukanović naglašava da je nakon 30. augusta 2020. DPS ubjedljivo dokazao da njen prioritet nije povratak u vlast odmah i po svaku cijenu, već da je to elimisanje uočenih slabosti u cilju povratka na vlast kada za to dođe vrijeme, kako bi bili spremni da preuzmu odgovornost za nastavak i uspješno okončanje evropskog puta.
– Da je DPS želio da pravi trule kompromisa, imao ih je kad napraviti.”
Na podsjećanje da je Andriji Mandiću nudio saradnju, uoči predsjedničkih izbora, Đukanović objašnjava da “to nije bila ponuda za formiranje vlasti” nego iskaz spremnosti da se razgovara, kako bi se DF “emancipovao u nekom pravcu u kojem su se emancipovale srpske političke strukture, recimo u Hrvatskoj”.
