Za aktuelno.me
Piše: Novak Adžić
Vojni vođa Božićnog ustanka crnogorskog naroda januara 1919. godine, komandir (major) Krsto Zrnov Popović je, u svojstvu šefa Štaba Crnogorskih trupa u Italiji, prvopotpisani na vojno-političkom dokumentu, imenovanom kao “Naredba”, a donesenog u Gaeti 17. aprila 1919. godine, u kome se kazuje i sljedeće:
“Braćo Crnogorci
Po nalogu naše Vlade sakupljamo se evo na obali Sredozemnog mora a na teritoriji prijateljske nam i moćne Italijanske monarhije.
Sakupljamo se ovđe da se organizujemo i spremimo se kao takvi da pođemo onamo đe nas narod sa nestrpljenjem očekuje.
Restauracija naše otadžbine zagarantovana je. Čas se približuje, kad ćemo sa našim starim, dugo napaćenim i omiljenim, mudrim i ponositim Vladarom otići u našu milu i slavnu otadžbinu Crnu Goru – čiju slavu doranili su nam naši pretci stečenu u šest vjekovnoj u istoriji bezprimjernoj borbi, za oslobođenje naše nacije i ostvarenje zajedničkih ideala. Povjesnica ne pamti da je iko ikada kao i ovoga rata dao više nepristrasnijih i nesebičnih žrtava za istorijska svoja prava od nas Crnogoraca. Čitavi svijet priznava nam je to, te se crnogorskom herojstvu i patriotizmu sa poštovanjem klanjaju kako veliki tako i mali narodi.
Protivu takvog ugleda Crne Gore pripremat je ne od juče nego po odavno atentat i baš su našli zgodan momenat kad je narod crnogorski ostao bio bez odjeće, obuće, bez hrane i oružja i svega što je potrebno za život; tako im je bio stvoren povoljan teren za ostvarenje svojih sramnih namjera. To su oni od koga smo se imali najmanje bojati, to nije herojski narod Srbije, već zvanična Srbija, koji su na stid i sram cijelog našeg plemena našli dosta izroda u Crnoj Gori plaćenih novcem da potpišu sramnu smrtnu presudu našoj vjekovima napaćenoj domovini. Mi kao pravi dostojni potomci svojih predaka pokazali smo čitavom svijetu kako Crnogorac zna čuvati čast i suverenitet svoje zemlje. Vi ste svojom krvlju u borbi protiv izroda postavili kamen temeljac budućoj Crnoj Gori koja će biti mnogo veća i u svakom pogledu naprednija nego što je bila. Vaše muke i trud Vladar i domovina neće zaboraviti…
Oni pak naši crnogorski izdajnici i preletujući agenti danas politički iščezavaju, a i u stvari će nestati, jer kao prodavaoci mora prolivene crnogorske krvi u skoro šest vjekova neće naći nigđe utočište i svak će ih goniti i na njih pljuvati.
Braćo, Pozivate se da sa najvećom voljom i ljubavi prijenemo na naš zajednički posao. Mi ovđe reprezentujemo Crnu Goru i našu vojsku zato se mora strogo paziti u svakoj prilici na svoj ponos i opšti ugled”.
Jedan od crnogorskih ustaničkih vođa kapetan Niko Kašćelan je, sa Lovćena 14. oktobra 1919. godine, u izvještaju brigadiru Andriji Raičeviću koji je bio u Gaeti, o situaciji u Katunskoj nahiji, sukobima sa okupacionim srbijanskim (srpskim, pod firmom Kraljevine SHS) snagama i njihovim janjičarima, kao i o počinjenim zločinima prema narodu od strane njihove, naveo i ovo:
»Mogu Vam javiti da sam još živ s društvom ali sam na neopisanu muku jer je skočila vojska iz cijele Jugoslavije, da nas pošto poto uništi. Ima nekoliko vremena, da u Crnoj Gori puca top i mitraljez bez prestanka osobito u Katunskoj nahiji, koja je postala pozornica očajničkijeh borba, pljački i otimačine imovine jadnom narodu. Srbijanska je uprava upotrijebila sva sredstva da stanovništvo u Crnoj Gori potpuno uništi i raseli ne birajući načina i sredstava s kojim se služi. Vode borbu i protivu nejači, žena i djece i to topovima i mitraljezima a odrasle muške vode po zatvorah; zatvori su prepuni staraca od po 70 i 80 godina. Vrše nasilnu regrutaciju od Crnogoraca pa čak u regrute vode ljude od 50 i 60 godina i takve kao robove pod jakom stražom vode u unutrašnjost Jugoslavije, što s njima tamo biva niko ne zna, ali svakojako zlo i naopako. Vrše takva brutalna nečovještva koja se opisati ne mogu. Čine i nasilje ženskijema, što nikad to nijesu činjeli Austro-Madžari. Narodu su sve opljačkali da je ostao svaki bez igdje ičega na ovom svijetu; to je i za nas naveliko zlo i šteta jer se nemamo odakle ishranjivati. Oni su učinjeli čuda po Cucama, sve su opljačkali i uništili gdje god su došli«, piše Niko Kašćelan.
U istom izvještraju on tvrdi i ovo: » Samo da znate što je urađeno od sela u Bjelice i na ime od: Tomića, Mikulića, Dida, Ublica i Pejovića. U Cucama: od Lipe, Ražanog dola, Grebeca, Graba, Bate, Kućišta, Trnjina, Rovina, i mnogo drugih, te i nema ništa ni od čega što se nije opljačkalo i uništeno. Iz pomenutih mjesta, kao i drugih su pohvatali starce koji nijesu mogli u šumu pobjeći pa ih s pjesmom i urnebesom vode u zatvor«.
Potom u istom izvještaju brigadiru Andriji Raičeviću, komandantu Crnogorskih trupa u Gaeti, kaže da uprava pod štitom regularne srpske okupacione vojske u Crnoj Gori »čini čuda od jadnog naroda; prebijaju ženama i starijema kosti kundacima od pušaka, mlade ženske siluju da im čine svaki izmet, dakle, Vi znate kad se dade nitkovima vlast i zaštita što su u stanju oni izraditi. Tako se danas odigrava od našeg žalosnog naroda pa još imaju obraza tvrditi Beogradski krvoloci da u Crnoj Gori teče med i mlijeko i da je sve mirno i da je narod zadovoljan i srećan što s njim upravljaju«.
Kapetan i crnogorski gerilac Niko Kašćelan, u tome uzvještaju, uz ostalo, potencira i ovo: »Zaboravih napomenuti, da su srpske trupe i pljačkaši počinjeli nečuvena djela u selu Jasikovcu u Ćeklićima – tu su svaku babu, ženu, starca i djecu čisto linčovali i svaku im kost slomili, imanje sve uništili, kuće obaljene jer ih je strah paliti pošto se boje od svjetske štampe da ih ne kritikuje, a oni čine viša čuda nego paljevine«.
(Citirano prema: prof. dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Dokumenti, Tom II, Bar, 1997, str. 816-818; Originalni dokument kojeg je dr Rastoder objavio nalazi se u Državnom Arhivu Crne Gore, Fond emigrantske Vlade, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, fascikla 107).
Naučno je utvrđeno da je žandarmerija Kraljevine SHS, odnosno, njeno odjeljenje koje je bilo pod zapovijesti tadašnjeg majora Dragutina Ilijina Kecmanovića, izvršilo gnusni i nečuveni zločin svirepog i monstruoznog ubistva i spaljivanja u kući, u selu Rokoči u Cucama u noći između 24. i 25. aprila 1923. godine porodice crnogorskog patriote Petra Zvicera. Decenijama ime zlikovca Kecmanovića nije bilo poznato naučnoj i stručnoj javnosti. Međutim, crnogorski naučnik prof. emeritus Univerziteta Crne Gore dr Ilija Vujošević je, proučavajući brojne istorijske izvore i referentnu istoriografsku literaturu, nakon dugotrajnog mukotrpnog istraživačkog rada (što je bio rudarski težak heuristički posao) konačno prošle (2022) godine uspio da utvrdi ime majora Kecmanovića, koji je bio komandant žandarmerije na Cetinju i pod čijom komandom je Kecmanovićeva žandarmerijska jedinica izvršila svirep zločin u Cucama (u selu Rokoči) – ubijstvo i spaljivanje porodice Zvicer.
O tome da je taj gnusni zločin u Rokočima počinila ondašnja žandarmerija nove države pod imenom Kraljevina SHS, piše veoma pouzdano i akribično i poznati crnogorski i jugoslovenski književnik Mihailo Lalić. Naime, Mihailo Lalić u djelu pod naslovom “Prutom po vodi (ljetopis knjige)”, CANU, 155, 24, Podgorica, 2019, koje je dnevničkog karaktera, navodi da je Petar Zvicer sa komitskom grupom poginuo u Šćepan dolu kod Nikšića i jasno precizra da je tada familija Petra Zvicera “već bila spaljena u Cucama” (strana 263 navedenog djela). Mihailo Lalić u istoj knjizi, na strani 333, između ostalog, piše izričito da je major žandarmerije Kecmanović (ne navodeći mu ime) “spalio porodicu Zvicer u Cucama”.
To su nepobitne istorijske činjenice i zaista više je nego sramna agitaciono-politička i propaganda tvrdnja onih, neznavenih ili tendencioznih i manipulatorskih, velikosrpskih, današnjih i prethodnih, mrzitelja i istrebljivača istine, koji podmeću famu da taj zločin nije počinila žandarmerija Kraljevine SHS, već da su to navodno uradila neka druga nepoznata lica, odnosno, da je to uradila neka lokalna izmišljena i anonimna rulja. To naprosto nije tačno i ta priča se širi da bi se ne samo prikrila i krivotvorila istorijska istina, nego i da bi se stvarni zločin pripisao nekima drugima, a ne stvarnim njegovim planerima, naredbodavcima i izvršiocima, koji nikad zbog toga zločina nijesu pozvani na zakonsku odgovornost. Evo još jednog istorijskog izvora koji govori da je taj zločin izvršila žandarmerija države Kraljevine SHS.
Profesor Aleksandar (Aleks) Divajn iz Vinčestera i drugi brojni ugledni stranci koji su se zalagali za pravo, čast i slobodu Crne Gore, izuzetno su cijenili pregnuća i žrtve koje su podnosili crnogorski martiri i ratnici i pisali su o tome zašto su izginuli crnogorski ustanici, zelenaši i komiti, u borbi protiv srpskih okupacionih trupa, odnosno, srbijanske vojske i žandarmerije pod egidom Kraljevine SHS, države koja je bila samo drugo ime za proširenu ili Veliku Srbiju. Među onima koji su o tome ostavili vrijedna istorijska svjedočanstva o tome bio je i Aleksandar Divajn, profesor i direktor Klejzmor škole u Vinčesteru, pisac, novinar, diplomata, neslužbeni delegat Kraljevine Crne Gore i njenog dvora i vlade u egzilu, u Velikoj Britaniji i jedan od najvećih branilaca prava na opstanak i suverenost Crne Gore u anglo-saksonskom svijetu.
Aleksandar (Aleks) Divajn je neumoro pisao knjige, brošure i druge tekstove o crnogorskom pitanju. Jedna od najpoznatijih Divajnovih knjiga o Crnoj Gori nosi naslov “The Martyred Nation, a plea for Montenegro”, („Mučenička nacija-apel za Crnu Goru“) objavljena je u Londonu 1924. godine. Pomenutu Divajnovu knjigu (originalni primjerak na engleskom jeziku) pronašli smo, u istraživačkom procesu, odavno, u Biblioteci Istorijskog instituta Crne Gore u Podgorici, đe je zavedena pod signaturom 3773, inventarski broj 5268-2011. Knjiga u originalnom izdanju na engleskom jeziku ima 43 stranice.
Navedena Divajnova knjiga je u cjelosti prevedena na crnogorski jezik i objavljena integralno u knjizi Novaka Adžića pod naslovom “Crnogorsko pitanje 1918-1931”, Otvoreni kulturni forum, urednik i izdavač pisac Milorad Popović, Cetinje, 2014, str. 97-128).
Aleksandar Divajn, član Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore, u navedenoj knjizi, u poglavlju pod naslovom „SLUČAJ PETRA ZVICERA“(u pitanju je prijevod sa engleskog originala na crnogorski jezik), kazuje, kao savrmenik tih zbivanja i veoma obaviještena ličnost o stanju u Crnoj Gori, o tragediji porodice ustanika i komite rodoljuba Petra Tomaševa Zvicera, koju je ubila i spalila srpska (srbijanska) žandarmerija pod firmom KSHS, pod komandom majora Dragutina I. Kecmanovića, inače porijeklom iz Bosanske krajine, iz Čitluka, (bivšeg kapetana austro-ugarske vojske tokom prvog svjetskog rata, koji je u činu kapetana primljen u vojsku nove države Kraljevine SHS), a tadašnjeg komandanta žandarmerije na Cetinju. Naime, o tragediji porodice Petra Zvicera, Aleksandar Divajn u navedenoj knjizi piše sljedeće:
„Ovaj Crnogorac, koji je živio u jednom od sela u Cucama, došao je u sukob sa srpskim vlastima koje su bile nadležne za to mjesto, i tako se odmetnuo u planine i pridružio svojim saborcima. Ostavio je kod kuće svoju staru majku, svoju suprugu (koja je očekivala dijete) i njihovo troje mlade djece. Srpske vojne vlasti došle su pred njegovu kuću s namjerom da saznaju gdje se nalazi čovjek za koga se pretpostavljalo da se krije. Dvije žene ili nijesu znale, ili naravno, nijesu željele da kažu. Nakon toga, žandari su izveli staru majku iz kolibe, i zatvorili unutar kolibe ženu i njeno troje djece zajedno sa jetrvom koja je bila došla u posjetu. Zatim su zapalili kolibu i spalili je do zemlje sa porodicom unutra – i to sve pred starom majkom. Ove činjenice su bile izložene pred beogradskom vladom koja nije preduzela bilo kakve korake po ovom pitanju niti je dosudila bilo kakvu kaznu. Petar Zvicer borio se za Saveznike u velikom ratu. Priča iznad je potvrđena nesumnjivim dokazima i izjavama svjedoka od najvećeg integriteta“.
IZVOR: AKTUELNO
