Moji dragi sugrađani, Cetinjani, juče su tokom mirnog i dostojanstvenog okupljanja, još jednom vidjeli lice nečovječnosti u najprovkatnijem obliku. Dok su tražili istinu i pravdu za dvadeset tri izgubljena života ne kao politički čin, već kao ljudsku obavezu pred njih su stali oni koji ne donose mir, već poruku straha. Dvojica mladića, nepoznata prišla su okupljenima jedan je kao nož u ranu, podigao tri prsta, a drugi je sve to snimao telefonom. Nije to bio ni pozdrav, ni princip vjere. Bio je to podsmjeh koji boli. Bio je to ciničan performans sile, u vremenu kada svaka cetinjska kuća nosi svoju bol.
Taj svojevrsni fašistički pozdrav predstavljen kao „tradicija“, ima i mračnu stranu istorije koristili su ga i nacisti prilikom zakletve Adolfu Hitleru u ranim fazama rajha, koristili su ga ustaše, pa i četnici, koji su pod tim znakom polagali zakletve, mahali iznad glava zarobljenika i stajali pred logorima i zgarištima i brojne sluge fašističkih režima kroz istoriju.
Pod tim istim znakom pod tri prsta Bošnjaci su ubijani. Albanci su proćerivani i ubijani. Hrvati su ponižavani. U ime tog simbola paljene su kuće, silovane žene, ubijana đeca, a čitavi gradovi sravnjivani sa zemljom. Tri prsta su dizali oni koji su pretvorili Vukovar u zgarište. Tri prsta su se podizala nad logorašima u Prijedoru i Omarskoj, đe su ponižavani, izgladnjivani, ubijani. Tri prsta su mahala srebreničkim dječacima dok su odvođeni, ne ka slobodi, nego ka masovnim grobnicama. Tri prsta su blještala ispred spaljenih kuća u Peći, Đakovici, Dečanima, dok su ruke koje ih nose držale oružje, a pogledi tragali za novim žrtvama. Ta tri prsta nisu bila simbol jedinstva, bratstva, ni nade. Bila su i ostala simbol mržnje, podjela, silovanja, paljevina, etničkog čišćenja i krvavog pečata koji ratovi devedesetih još ostavljaju po ovom prostoru. Bila su znak da dolaze oni koji gaze, a ne mole se. Da dolazi mrak pod simbolom koji se lažno poziva na svetinju. Ovaj čin koji se danas pokušava prikazati kao znak vjere, davno je izgubio svaku nevinost. Ralja rata ga je pretvorila u oruđe poniženja. Danas, za mnoge narode Balkana, ta tri prsta nisu simbol Svetog Trojstva, već trojstva zla noža, genocida i krvi.
I kad se takav znak pojavi usred Cetinja slobodarskog, dostojanstvenog, antifašističkog nije to slučajnost. To je pokušaj da se isprovocira, da se prepadne, da se zgazi sjećanje na slobodu i otpor. Ali mi, Cetinjani, nismo zaboravili. Znamo dobro šta znači kad se mrak preobrazi u vjeru, a ideologija mržnje u istorijski simbol. Oni što su podigli ta tri prsta podigli su zid između sebe i civilizovane Crne Gore. Zid između vrijeđanja i dostojanstva. Zid između ideologije zločina i naroda koji pamti, ali ne zaboravlja. Jer mi znamo simbol ne ubija sam po sebi ali ubijaju oni koji mu daju značenje zla.
Zato, kada ponovo vidimo tri prsta, ne vidimo znak vjere, već sjenku logora sjenku smrti, sjenku i sistem zla, sjenku genocida, sjenku etničkih čišćenja, paljenja, ubijanja nevinih silovanja i pljački. Ne vidimo tradiciju, već sjećanja o spaljenim gradovima i selima. Ne vidimo ljude već ideologiju koja je uništavala sve što je ljudsko i čovječno. Na Cetinju nema mjesta za fašističku ikonografiju. Ovđe ne prolaze simboli pod kojima su padala sela, gorjeli gradovi i nestajali narodi. Ovđe je mjesto za ruku ne sa tri prsta mržnje, već za ruku otvorenu za čovjeka. Ruku koja ne prijeti, već pomaže. Ruku koja ne maše nad grobovima, već podiže istinu iz pepela. I zato neka znaju ne bojimo se tri prsta. Bojimo se samo ćutanja pred nepravdom.
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
