Piše: Sreten Vujović
Godine 1993, predśednik Momir Bulatović je građanima Cetinja pokazao srednji prst, što je tada izazvalo opravdani revolt, koji je, nakon Istražnog zatvora dobio i svoj sudski epilog, prema kome je potpisnik ovih redova (u odsustvu), bio osuđen na 2 godine zatvora „zbog povrede ugleda Crne Gore“ i napokon amnestiran od istog Bulatovića.
Preko medija (iz egzila) sam odbio da prihvatim amnestiju, govoreći da ne mogu zamisliti veću uvredu i sramotu za Crnu Goru, od te što imamo takvog predśedenika, napominjući da je njegov srednji prst jedini autentični potez od kada se pojavio na političkoj sceni, preko koga je simbolički pokazao svoju muškost! Zaključio sam kako bih bio zadovoljniji da je takav „galantan gest izvolio prakticirati u Beogradu“! Ipak, nijesam mogao uticati na odluku o amnestiji, ni za sebe ni za druge patriote! Zato sam ostao u progonstvu godinu duže nego sam morao, ukupno 3 godine!
Godine 2023. doživljavamo da sluganski predśednik opštne Nikšić pokazuje srednji prst cijeloj Crnoj Gori, onoj koja poštuje njen Ustav, pravdajući se kako je svojom simboličnom muškošću popravljao kaiš na satu; kome to „odborjava“ Marko Kovečević? Je li iz istih razloga išao u Beograd da podnese „raport“ svom poslodavcu Vučiću, koji je u „boj za Nikšić“ prema vlastitom priznanju uložio 12 miliona eura.
I sve ovo ne bi bilo ni izbliza toliko tragično da uz četnika-početnika nije stojao Jakov Milatović, predśednik dijela crnogorskih građana, koji je položio predśedničku zakletvu, držeći ruku na Ustav, u kome se među državnim simbolima nalazi i himna kojoj Kovačević upućuje „vatreni“ svetosavski pozdrav u vidu srednjega prsta! Ako je Šubara prilikom ranijih intoniranja Himne držao tri prsta na prsa junačka (u ovom slučaju znamo što simboliše srednji prst), u što su se simbolički pretvorila ostala dva prsta!? No, što reći kada Jakov ama baš ni malo ne haje ako pogine deset Crnogoraca, a njegov lakej Milović želi „dekontaminirati“ Crnu Goru od ostatka nepodobnih Crnogoraca sa Cetinja! Ako novoizabrani predśednik dijela crnogorskih građana već ne vodi računa o dostojanstvu Crne Gore, što potvrđuje i njegov intervju u Austriji, kada izjavljuje da Crna Gora i Srbija imaju isti jezik, istu kulturu, a imale su i zajedničku državu, postavlja se pitanje čiji je uopšte on predśednik!? Očekivalo se makar da pośeduje mrvu vlastitog dostojanstva i da bi trebao pozvati na odgovornost Kovačevića, a nije bio jedini u toj prigodi, makar onoliko koliko je „prelomio“ za Cetinjane koji su demokratski protestvovali protiv njega iskazujući zgražavanje zbog spremnosti da žrtvuje živote građana Crne Gore radi ustoličenja Jadonikija Nedostojnoga uz pomoć oružane sile policije, kriminalnih grupa iz zemlje i okruženja, zloupotrebe vojske Crne Gore, članice NATO-a. Imajući to u vidu, sve više sam ubijeđen da bi ovogodišnju Trinaestojulsku nagradu za izdavaštvo trebali podijeliti Jakov Milatović, Dritan Abazdović i Marko Kovačević! Izdali su sve što se moglo izdati!
Da je pravda selektivna pokazuju Sky aplikacije za „brata Abaza“ i ostatak svijeta, pa i kada je u pitanju postupak zbog dodjele otprilike 500 stanova, prema važećim zakonskim propisima, pod povoljnim uslovima plaćanja! Stanovi su, kako znamo, novogradnja, bez duše, bez tradicije! Sa druge strane Abazdović poklanja Crkvi Srbije kompletno crnogorsko sakralno nasljeđe oko 650 crkava i manastira koji nose kompletnu crnogorsku duhovnost i kulturu, sa pripadajućom teritorijom od preko desetak hiljada kvadratnih kilometara, grobnice naših predaka, pod nevjerovatnim uslovima plaćanja; Crna Gora, ima da plaća Crkvi Srbije, odnosno Srbiji kao njezinoj instituciji, uz sve što joj je opljačkano i na desetine miliona eura na godišnjem nivou!
Uz našu imovinu, koja više nije naša, uz našu kulturu, koja nam sve manje pripada, briše se sistematski i naše śećanje uz prećutnu saglasnost institucija koje već podugo nijesu institucije ove države!
Kundera bi na ovu temu kazao sljedeće: “Narodi se likvidiraju tako da im se najprije oduzme sjećanje. Unište im se knjige, obrazovanje, povijest. Neko drugi im napiše druge knjige, da im drugo obrazovanje i izmisli drugu povijest. I narod onda postupno počne zaboravljati što je bio i što je sada, a svijet oko njega to zaboravi još mnogo brže.”
