Prvorazredni ratni dezerter, politički recidiv prošlog vijeka, fašistoidni tumač istorije, Vučićev pion sa dvorskim zvanjem, negator genocida u Srebrenici, mrzitelj Crne Gore i svega što ima crnogorski prefiks – to je predsjednik Skupštine Crne Gore, Andrija Mandić. Simbol kontinuiteta političke mržnje i retrogradne ideologije, danas sjedi na jednoj od najviših državnih funkcija. Fotelja koju prezire jednako koliko i samu državu čije interese bi, makar formalno, trebao da zastupa.
Na Dan obnove nezavisnosti Crne Gore – 21.Maja – Mandić je, naravno, ostao nijem. Operisan. Nije čestitao, ni pomenuo… Nije ni pokušao da sakrije vlastiti prezir. Tišina koja je dopirala iz njegovog kabineta, glasnija je od svake parole koju je godinama vikao protiv Crne Gore. To nije previd, ni politička kalkulacija. To je ideološki stav – jasno, otvoreno, direktno: Crna Gora, onakva kakva jeste – građanska, nezavisna, zapadna, evropska – za njega ne postoji.
Sekuli Drljević bi u rečenicu stao: “Niko nikoga ne mrzi ka izdajnik izdanu domovinu.”
Ako postoji savremena inkarnacija ove rečenice, to je Andrija Mandić – čovjek koji je odavno potpisao raskid s Crnom Gorom, ali se paradoksalno nalazi na njenom političkom vrhu. I dok Ona slavi sopstveni povratak među slobodne narode svijeta, Mandić svojim ćutanjem potvrđuje da mu je nezavisnost ove zemlje i dalje rana koju nikada nije prebolio. Izgubljeni rat.
Kako je moguće da neko poput njega presjeda Skupštinom države koju ne priznaje? Jednostavno: u Crnoj Gori je postalo politički isplativo vrijeđati sopstvenu državu i pljuvati po sebi samom. U zemlji u kojoj su izbori često pitanje prebrojavanja etničkih i vjerskih osjećanja, a ne demokratskih vrijednosti, na čelo institucija dolaze oni koji ih zapravo razgrađuju iznutra. Tako je Mandić, izdanak retrogradne velikosrpske ideologije, danas drugi čovjek države koju sistematski negira.
Ustav Crne Gore? Samo formalnost. Crnogorski praznici? Za njega – provokacija. Crnogorski jezik? Greška u prevodu. Identitet Crne Gore? Ometajući šum u frekvenciji “srpskog sveta”. Njegovo političko djelovanje svodi se na pokušaj poništenja svega što Crna Gora jeste. I sada, kada ima priliku da makar iz pristojnosti – protokolarno – čestita Dan nezavisnosti, bira da ćuti. Jer za njega, taj datum je dan poraza.
Potvrđujući političku kapitulaciju, njegova tišina je već znak slabosti. Ona je politički testament čovjeka, koji zna da ga je istorija već pregazila. Njegovo odbijanje da prihvati 21. Maj kao najradosniji crnogorski praznik u modernoj istoriji, u stvari je priznanje nemoći pred realnošću koju nije mogao spriječiti. Crna Gora jeste i ostaće nezavisna, bez obzira koliko Mandića u Skupštinu sjeđelo.
U zemlji s minimumom političke odgovornosti, ovakav “gest” na Dan nezavisnosti bio bi dovoljan razlog za smjenu.
U zemlji s minimumom samopoštovanja, takav čovjek nikada ne bi mogao ni ući u Skupštinu, a kamoli u nju presjedavati. Ali Crna Gora, suočena s vlastitom političkom krizom identiteta, mora da podnosi ovakve uvrede – dok i sami ne shvate, da će Crne Gore i bez njih (politički) svih bit.
Ipak, istorija pamti. A ime Andrije Mandića već je rezervisano – ne u knjigama zaslužnih, već u političkoj knjizi umrlih. Ispod njegovog imena će pisat: “Odsustvom čestitke, potvrdio smrt ideje koju je oduvijek nosio. A ona… Uprkos njemu… I dalje vječno će živi.”
Mnoge boli što postojiš, a ti vječna da si!
Piše urednik: Mirko Marković
