Povodom posljednjih besjeda isfabrikovanog novog Mitropolita u Crnoj Gori, Metodija, i unošenja mržnje ili makar nepodnošljivosti prema komunistima, eks komunistima, Hrvatima, državi u kojoj smo odrasli (i koje više nema) uz neprestano širenje osjećaja kako su Srbi vječite žrtve. Pa ne trebaju bogatstvo i mir nego, stiče se osjećaj, nekakvu osvetu? Koju će dobiti izgleda ako nestanu oni koje pominje ili se – priključe Crkvi Srbije? Ustaška mu je Jugoslavija i njen tvorac a neosporni četnički koljač idol. Bez masovnog otpora u društvu uskoro će prstom pokazivati ko da nosi žutu traku. Oni što bi prirodno morali biti dirnuti više od ostalih djeluju „pokršteno“, CANU ćuti, samo što ne aplaudiraju, Bošnjaci rijetkih i gotovo blagih reakcija, uz gotovo apstinenciju Saveza boraca i potomaka narodnih heroja.
Crkva Srbije i velikodržavni projekat „Srpski svet“ ne otimaju nam samo državu, nego i istoriju, jezik, kulturu, mislioce i vladare
Crna Gora je pred najvažnijim je izazovom u 21. vijeku – da li će ostati država sa sopstvenom prošlošću, identitetom i jezikom, ili će biti asimilirana, politički i vjerski, tuđim imperijalnim ambicijama? Njen protivnik ne dolazi u uniformi. Oružje mu je krst u ruci i istorijska revizija na usnama. A kad se narodu uzme prošlost, on ostaje bez temelja za budućnost.
Crkva Srbije i politički establišment u Beogradu vode sistematsku kampanju prisvajanja crnogorske istorije. U njihovoj interpretaciji, Duklja nije crnogorska, već „prva srpska država“, iako se u svim srednjevjekovnim hronikama, uključujući i one vizantijske, pominje kao posebna kneževina/kraljevina, s jasno definisanim granicama i dinastijama. Na taj način, Crkva Srbije i njeni istoričari žele izbrisati hiljadugodišnji kontinuitet crnogorske državnosti. Sve ono što je crnogorsko, od kneza Vladimira, Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića, pa do Petrovića, u njihovim interpretacijama postaje „srpsko“. Tako Njegoš postaje „najveći srpski pjesnik“, kralj Nikola „srpski monarh“, a Cetinje „duhovni centar srpstva“.
Crna Gora nije samo meta istorijskih falsifikata, već i kulturne eksproprijacije. Oktoih, prvu štampanu knjigu na Balkanu 1494. godine su štampali Crnojevići kao vladari Zete, ali tumačenjem srpskih izvora postaje „prva srpska knjiga“. Isto važi i za crnogorske pisce, slikare, vojvode, ustanike i sveštenike. Svi bivaju preimenovani, prekršteni, preseljeni u beogradske udžbenike, i upisani kao „srpski“. Ta agresivna dekonstrukcija crnogorskog identiteta vodi ka opasnom narativu da Crnogorci „nikad nijesu postojali kao poseban narod“, već su samo „odmetnuti Srbi“ koje sada treba „vratiti na pravi put“. To je osnovni ideološki okvir „Srpskog sveta“.
Crkva Srbije u Crnoj Gori ne djeluje kao vjerska zajednica, već kao instrument kulturne i političke asimilacije. Ne priznaje crnogorsku naciju, negira crnogorski jezik, prevodi naše svetinje pod beogradsku jurisdikciju i u svakoj prilici nastupa sa pozicije duhovne vlasti nad teritorijom koju ne priznaje kao nezavisnu državu. Crkva Srbije ne gradi mir među vjerujućima, već mitološki bastion iz kojeg Crna Gora treba biti zbrisana kao istorijska zabluda. Taj diskurs ne ostaje samo na litijama – on se prenosi u škole, političke govore, medije i javne institucije.
Šta je neophodno uraditi? Država mora zakonom zaštititi crnogorsku kulturnu i duhovnu baštinu od prisvajanja i obezbijediti nesmetano djelovanje crnogorskih institucija. Neophodan je konsenzus o tome da Crna Gora mora jasno i nedvosmisleno stati iza svog jezika, svoje istorije, svoje crkve i svojih građana. Potrebna je nova generacija medija i obrazovnih programa koji će dekonstruisati mitove, razotkriti laži i naučiti mlade da poštuju sebe kroz istinu. Crna Gora mora jasno saopštiti međunarodnoj zajednici da je meta identitetske agresije i zatražiti političku i institucionalnu zaštitu svog prava na istinu.
Crna Gora danas vodi bitku koja nije samo politička. To je borba za dušu naroda. Protiv zaborava, prisvajanja, brisanja. Ako ne zaštitimo svoje vladare, mislioce, knjige i svetinje, nećemo imati što ostaviti pokoljenjima. Pristankom da se sve crnogorsko pretvori u tuđe, dovodimo u pitanje vlastiti identitet i smisao našeg postojanja. Braniti Crnu Goru danas ne znači samo čuvati granice, znači čuvati pamćenje, ime i dostojanstvo naroda koji je vjekovima znao cijeniti slobodu.
DA JE VJEČNA CRNA GORA!
