U ime političkoga bloka koji u Skupštini Crne Gore ima 1 mandat više u odnosu na političku konkurenciju i koji je sastavljen od 65% ljubitelja lika i djela Radovana Karadžića, 25% rukoljuba Amfilohija Radovića i 10% bivših suverenista, mrzitelja Mila Đukanovića, Abazović poručuje da se Crna Gora oslobodila diktatora i osvojila slobodu.
Kakav je diktator bio posrijedi svjedoči i to što prvi put valjda od uvođenja višestranačja, poraženi, a to je gore spomenuti „diktator“, nije osporio rezultate izbora, već je konstatovao svoj poraz. Nije na ulicama crnogorskih gradova bilo ni tenkova, ni specijalnih jedinica, niti bilo čega što bi ukazivalo da je „diktator“ spreman da po svaku cijenu brani za jedan mandat izgubljenu vlast.
Ne smijem ni da pomislim što se u Crnoj Gori moglo dogoditi da je omjer na izborima bio drugačiji te da je „diktator“ za jedan mandat osvojio vlast. Strašne slike pretučenih građana čiji je krimen što nijesu pravovjerni, potom polomljenih prozora na vjerskim objektima, jezive prijetnje manjinama, pucnji u ljude zbog majice s državnim simbolima… sva histerija kojom su slavili pobjedu, pokazali su kako bi izgledale crnogorske ulice da je taj pokret čije je vezivno tkivo novofašizam, poražen na izborima.
Razmotrimo, načas, kakvu je to diktaturu donio Crnoj Gori Milo Đukanović. Ključni medijski koncern koji je stao iza Abazovićeve partije bile su Vijesti.
Ako podśetimo da je prvi broj toga dnevnoga lista izašao 1. septembra 1997, uoči sudbonosnih predśedničkih izbora u Crnoj Gori, i da je već na naslovnoj strani objavom o Đukanovićevu dogovoru s predstavnicima manjina i opozicije promovisao svoju izdavačku politiku, mnogo toga postaće jasnije.
Danas bi vlasnici Vijesti zasigurno Koraksovu ilustraciju s naslovnice prvoga broja da im kako može biti odnijeli na reciklažu. Mnogo je puta rečeno, a nikad demantovano, da je pokretanje Vijesti milionskim iznosom pomogla upravo Đukanovićeva vlada, kojoj su Vijesti služile kao svojevrstni bilten sve do iza referenduma.
Kako to izgleda kad diktator preuzme vlast Đukanović je demonstrirao i u godinama koje slijede, usvojivši evropsku agendu, napravivši kopernikanski obrt u spoljnopolitičkoj orijentaciji koja se, valjda prvi put od pogibije knjaza Danila, okrenula Zapadu i njegovim vrijednostima, odbivši da ratuje s NATO alijansom, prihvatajući desetine hiljada izbjeglica s Kosova u vrijeme kad su Crnom Gorom kalastarili bataljoni Vojske Jugoslavije provocirajući incidente, spašavajući glave srpskih opozicionara, ali i vlasnika „nezavisnih medija“, pa redom – donijevši nezavisnost Crnoj Gori, stvarajući ambijent za formiranje civilnoga sektora, uvođenjem Crne Gore u NATO pakt, izgradnjom pozicije prvoga kandidata za EU i sl.
Za sve to vrijeme uz Đukanovićevo ime vezivalo se i podosta negativnih kvalifikacija, sumnji da je omogućio cvjetanje korupcije i kriminala, što je uostalom i potvrđeno u akciji koju je sproveo aktuelni specijalni tužilac Milivoje Katnić, kad su za kratko vrijeme pred lice pravde zbog višemilionskih pronevjera izvedeni brojni funkcioneri DPS-a, njegov dugogodišnji drugi čovjek i 7 gradonačelnika crnogorskih gradova…
Neobična diktatura Mila Đukanovića omogućila je tako da sve vrijeme njegove vladavine u Crnoj Gori niču mediji i institucije, NVO-i i svakovrsna druga udruženja koja su se odupirala njegovoj vlasti, da funkcionišu nesmetano, ubirajući sredstva što iz crnogorskoga budžeta što iz evropskih fondova i tako redom sve dok nije izgubio prve izbore i priznao poraz!?
Da je kojim slučajem Abazović rođen u Bjelorusiji, može biti sasvim uvjeren da ne bi nikad dobio priliku da sa svojih 5% birača odlučuje o vlasti, a kamoli da barjači s evroatlantskom agendom, koju mu je u prethodne 23 godine pripremio upravo onaj kojega danas naziva diktatorom.
Bez zaokreta 1997. godine koji nije samo bio politički obrt, već uvođenje zemlje u postupnu demokratizaciju (sa svim manama toga procesa), ni partija koju danas reprezentuje Abazović danas ne bi imala svoj program. Uostalom, brojni Abazovićevi „eksperti“ s njegove izborne liste bivši su ministri, direktori, prorektori, prodekani, rukovodioci i sl. koje je promovisala upravo partija odlazećega „diktatora“ ili njeni koalicioni partneri.
No, ponašanje ovoga mladog čovjeka u danima nakon izbora, adrenalinski naboj koji iz njega pršti, vidno pokazuje da on niti je dorastao političkom trenutku, niti razumije što njegovo paktiranje s naglo umivenim novofašistima može da donese Crnoj Gori.
Ignorišući iskustva iz 1989. godine kad je isto tako jedna grupa mladih, lijepih i pametnih, na talasu populizma, pustila duha iz boce i Crnu Goru uvela u ideološki mrak, ratna razaranja, degradaciju i materijalnu i duhovnu, Abazović kao tipični ambiciozni tehnokrata, rizikuje da baš kao i jedna grupa crnogorskih političara 1989. godine, posluži kao „korisni idiot“, da upotrijebim sintagmu Faruka Šefića, koji će poslužiti za jednokratnu upotrebu da Crnu Goru podvede srpskim i ruskim uticajima na Balkanu. Kad im jednom više ne bude trebao, srpski nacionalšovinisti, koji su do juče u Skupštini kao „Hristovi vojnici“ poručivali da ne baštine Crnu Goru „kojom će upravljati Bošnjaci, Muslimani i Albanci“, Abazovića i njegovo društvo prepustiće istorijskome zaboravu, naredni da sprovedu agendu koja je zacrtana u novome Memorandumu, o strateškom trouglu „srpskoga sveta“ Beograd – Banja Luka – Podgorica.
Slijedi već najavljeno kastriranje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, potom popis, pa izmjena Zakona o državljanstvu i tako redom, sve do ustavnih izmjena. Dovoljno je bilo viđeti kako se u Beogradu i Banja Luci proslavljala „Abazovićeva pobjeda“, dovoljno je bilo viđeti pod čijim se simbolima proslavila u Crnoj Gori, pa da avizanome čeljadetu bude jasno o čemu je tu riječ.
To što ovih dana po srpskim medijima Abazovića u zvijezde kuju notorni fašisti, za koje on više nije omraženi „Šiptar“, kako inače nazivaju pripadnike njegova naroda, već poželjni „Albanac“, samo je detalj koji upotpunjuje sliku. Stoga je neumjesno više podśećati i upozoravati Abazovića na to ko je, đe i s kakvom ikonografijom najglasnije proslavio „njegovu“ pirovu pobjedu.
Kao humanisti svijet politike i krupnoga kapitala nikad mi nije bio blizak niti posve razumljiv. No vjerujem da u čovjeku, ma čime se bavio i ma kakve da ga nezajažljive ambicije vuku, postoji stanovito zrnce ljudskosti. Zato mislim da prava adresa na koju ovih dana trebamo uprijeti nije mlađani provincijski tehnokrata koji je isturen u prvi plan, već finansijeri i mecene njegova vrtoglavoga političkog uspona, ako se o tako čemu može govoriti s obzirom na postotke koje su donijeli potonji izbori.
Na Miodraga Perovića, vlasnika koncerna Vijesti i glavu Druge familije, u čijim grudima kuca hjustonsko srce, tu i ne mislim. Odavno je Perović iznevjerio principe za koje smo se borili 90-ih godina XX vijeka, ozlojeđen i zaslijepljen željom za moći i mržnjom prema Đukanoviću, spreman i na pakt sa crnim đavolom, to je čovjek do kojega sigurno neće doprijeti bilo kakvi apeli upozorenja za sudbinu Crne Gore koju je namjeran da prepusti klerofašistima.
Stoga se obraćam Žarku Rakčeviću, osnivaču i glavnome finansijeru URE, čovjeku u čije iskrene suverenističke, građanske i proevropske stavove još uvijek ne sumnjam. Rakčević je, naime, voljno ili nevoljno, ušao u istoriju kao neko ko je dva puta u životu rušio Crnu Goru. Prvi put u AB revoluciji 1989. godine, a drugi put evo prije samo neđelju dana. Ako je prvi put bio nesvjestan da je dio šire obavještajne igre da se Crna Gora poništi i potčini Beogradu, danas nema nikakvoga opravdanja za njegovu kolaboraciju.
Nakon 30 godina ne može više reći ni da je mlad ni da je naivan, da ne vidi đe se njegovo političko čedo uputilo i za čije interese. Ne može reći ni to da ne vidi da je za 90% poslanika najavljene vladajuće koalicije vrhovni vrijednosni autoritet neskriveni klerofašist Amfilohije Radović, uprkos umivenim tonovima kojima ovih dana nastoje da se prikažu kao jagnjad Gospodnja. Rakčeviću je, baš kao i Đukanoviću, istorija jednom pružila novu šansu.
Naime, nakon što je njegovu stranku, SDP, Đukanović 1997. godine vratio u politički život, iako 1996. godine nije prešla cenzus za ulazak u Skupštinu CG zahvaljujući matematici Predraga Bulatovića, Rakčević je bio jedan od korifeja demokratizacije i emancipacije Crne Gore krajem XX i početkom XXI vijeka. Ako ne smogne pameti i hrabrosti da još jednom poništi svoju nesmotrenu izdaju Crne Gore, plašim se da ni za Rakčevića ni za Crnu Goru neće više biti druge šanse!
PIŠE: Prof. dr Milorad Nikčević
