U trenutku dok se Evropa suočava sa sopstvenim izazovima, Crna Gora postaje simbol jednog dubljeg problema: kako opstati kao država kad vas iznutra urušavaju oni koji bi trebalo da vas brane?
Najnoviji Izvještaj Evropske komisije ne ostavlja prostor za iluzije. Iako sročena u diplomatskom tonu, poruka je brutalno jasna: u Crnoj Gori se sistematski i organizovano sprovodi revizija istorije, glorifikacija ratnih zločina i produbljivanje društvenih podjela. Na meti kritike nijesu više samo ekstremne margine, već državne institucije, i to najviši predstavnici vlasti, uključujući preśednika Skupštine Crne Gore.
Zar još ima iko ko može ćutati pred ovim?

Crna Gora nije postala problem u očima Evrope zato što “ne ispunjava tehničke uslove”. Ne. Ona je postala problem jer se u njoj planski i sa vrha sprovodi politika nacionalnog razaranja, pod izgovorom “pomirenja”, “bratstva” i “slobode vjere”.
U stvarnosti, to je pakt klerikalnih struktura i političkih vazala koji se u sprezi sa ideološkim centrima iz Beograda i Moskve trude da Crnu Goru vrate u predmoderno stanje, u carstvo mitova, lažne istorije i kolektivne amnezije.
Srpska crkva u Crnoj Gori nije vjerska organizacija, ona je geopolitička ekspozitura. Ona ne propovijeda vjeru, već imperijalni koncept “srpskog sveta”, u kojem Crna Gora ne postoji kao samostalna nacija ni kao istorijska istina. Njene svetinje se prisvajaju, heroji preimenuju, a jezik i kultura negiraju. Kad takva crkva postane savjetnik vlastima, onda ne govorimo o vjerskom uticaju, već o državnom prevratu u kontinuitetu.
A što čini vlast? Što čini preśednik Skupštine, čije bi funkcije morale biti simbol jedinstva i ustavnosti?
Otvara vrata zločincima, veliča agresore, učestvuje u istorijskom prepisivanju i napada temelje građanskog društva. Takvo ponašanje nije samo politički nemoralno, ono je antisistemsko, antidržavno i anti-evropsko.
I zato se Crnoj Gori ne zamjera zbog nedostatka zakona, već zbog nedostatka kičme. Jer umjesto da brani evropske vrijednosti, vladavinu prava, multietnički sklad i istorijsku istinu, vlast učestvuje u njihovom rušenju. I to ne pasivno, već aktivno i agresivno.
Danas, svaki dan ćutanja znači još jednu pukotinu u temeljima crnogorske države. Jer oni koji veličaju ratne zločine, koji slave “oslobađanje” Vukovara ili “junaštvo” sa Ovčare, kao i genocid Srebrnice, ne mogu biti partneri evropskoj civilizaciji. Oni mogu biti samo prepreka. A ako su u vlasti, onda su kancer sistema.
Zato je važno da kažemo otvoreno: Nema evropske budućnosti sa anticrnogorskom vlašću. Nema puta ka Briselu dok se iz Podgorice šalju signali mržnje, podjela, povijesnog negacionizma i koketiranja sa fašistoidnim narativima.
Zato ovaj Izvještaj EK treba čitati kao konačno razotkrivanje onih koji su Crnu Goru preuzeli ne da je vode, već da je razgrade.
A narod? Narod mora odlučiti, hoće li ćutati dok mu brišu državu pred očima, ili će, kao nebrojeno puta kroz istoriju, ustati da brani ne samo teritoriju, već i istinu.
Jer, neka bude jasno: ko danas brani evropsku Crnu Goru, ne brani ideologiju, već pravo da postojimo.
Piše: Zoran M. Vukčević