Koliko dugo jedan narod namjerava vjerovati vlastitim dželatima? Dželatima, koji se izdaju za mesije, za izbavitelje. Zar im nikad ne dosadi?
Prije nekoliko dana UN usvojile su Rezoluciju o Srebrenici. Očekivano. Usvojena je rezolucija koja za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici ne optužuje „srpski narod“, kako su danima prije i nakon usvajanja neumorno i papagajski lagali srpski politički zvaničnici, u Srbiji i regionu. Opet, očekivano.
Dakako da je prva laž morala nastati u Srbiji, a onda se lančano prenositi od uveta do uveta Vučićeve regionalne posluge. Zna se lanac ishrane, pa se tako zna i ko je starozavjetno prvi izgovorio: Nek bude laž! Vožd svih Srba, a ko bi drugi! Iliti, u ovom slučaju, stvarni patrijarh Beogradske patrijaršije – Aleksandar Vučić. Kobajagi patrijarh Porfirije Perić bio je isuviše zauzet molitvom za svog gospodara, koji, gle čuda, ne obitava na nebu, već u palati predśednika Srbije. I bi laž. I bi vapaj, a nakon vapaja i protest. U Podgorici. Zapravo, dva. Na kojima je tek nekoliko stotina Vučićevih sljedbenika javno demonstriralo kako se mrzi vlastita zemlja. I kako se voli general osuđen za genocid. Za ubistvo više od osam hiljada nevinih ljudi. I bi kiša na protestu.
Štovaoci boga Vučića reći će da je i nebo plakalo nad kletom sudbom srpskog naroda. Nad nepravdom učinjenom nad srpskim narodom. No, nije li to već aksiom? Zar nije tako od nastanka svijeta? Nijesu li oduvijek svi dio urote protiv Srbije, i srpstva? Nije li i Srebrenica tek još jedna laž koja želi nauditi srpskom narodu? Više od osam hiljada ljudi tog dana je umrlo da bi skoro trideset godina kasnije zli Zapad napakostio Aleksandru Vučiću i njegovoj svetoj borbi za srpstvo? Zar nije već i Vučićevim posilnim dojadilo ponavljati jednu te istu mantru, svaki put kad gospodar tako zapovijedi? Gotovo četiri godine otkad su vlast u Crnoj Gori, batleri Aleksandra Vučića danonoćno buncaju o ugroženosti?! Bilo je svakakvih režima, i svakojakih vlasti, ali vlast čiji su prvaci ugroženi je zaista kuriozitet!
I dok Andrija Mandić najavljuje promjenu Ustava, i dok je na sceni tradicionalno „ciklično kruženje srpstva“, nalik cikličnom kruženju smrti u Kišovoj „Grobnici za Borisa Davidoviča“, Sinod SPC degradira Jovana Mićovića. A Srbi i dalje ne razumiju ko se zaista urotio protiv njih. Svi ti koji su na mig Aleksandra Vučića spremni izaći na ulicu i klicati masovnim ubicama i dalje ne razumiju da je njihov najveći neprijatelj onaj kome služe.
Da Srbi nijesu žrtve ni Zapada, ni masona, ni iluminata, ni Rokfelera, Vatikana, hobita, vilenjaka ili zloduha, već sopstvenih vladara. Kako u Srbiji, tako i u regionu. U Crnoj Gori, recimo. U kojoj se Jovanu Mićoviću, voljom Beograda, oduzima i ono malo ovlašćenja što je preostalo nakon smrti Amfilohija Radovića. Jer, istekao mu je mandat! Zašto ne bi poput Dritana mogao nastaviti do u beskonačno u tehničkom mandatu? Zato što u njegovom slučaju Beograd to ne želi. Smrću Amfilohija Radovića ukinute su titule koje je dotad imao mitropolit crnogorsko-primorski. Ali, sve je to Jovan Mićović prihvatao ponizno i bespogovorno.
I sve to je bez i riječi prihvatila nekad vjerujuća pastva Amfilohija Radovića. Najednom je nestalo sve ono u što su dotad vjerovali. Najednom više nijesu bili „so srpstva“, ili, „elitni Srbi“, samo „obični“ Srbi, čije je porijeklo u Srbiji?! Najednom, matica Srba u Crnoj Gori postaje Srbija! A Srbi u Crnoj Gori tek „obični“ Srbi,oni, kojima su se s olimpskih visina rugali, i koje su ismijavali, jer nijesu bili elitni, znate, nijesu bili „srpski Spartanci“!
Sad nijemo posmatraju urušavanje kule koju je Amfilohije Radović zidao decenijama. U tišini presvlače kožu i brišu sve što je Amfilohije Radović ostavio za sobom. Testament koji je napisao nikad nije ugledao svjetlost dana. Iako je advokat SPC D. Kavarić 2020. rekao da će testament objaviti čim ozdravi Joanikije (tad pozitivan na korona virus), testament je netragom nestao. Zašto? Što je pisalo u njemu? Da li je pisalo ono što piše u oporuci, objavljenoj na društvenim mrežama, a za koju Kavarić tvrdi da je falsifikat?! U kojoj Amfilohije za svog nasljednika ne želi Jovana Mićovića, za kojeg kaže da bi „svojim tvrdim pozivom načinio razdor i zlu krv među vjernicima“! U kojoj za prvake Demokratskog fronta kaže da „pod okriljem vjere gledaju svoju ličnu korist, i da će se staviti pod sluganstvo Aleksandru Vučiću, koji je izdao Kosovo“?! Ako je ovo falsifikat, što se zbilo s originalom? Zašto je toliko najavljivani testament iščeznuo, poput „aristokratskog srpstva u Crnoj Gori“? I ko je odlučio da testament svi zaborave?
Koliko dugo jedan narod namjerava vjerovati vlastitim dželatima? Dželatima, koji se izdaju za mesije, za izbavitelje. Zar im nikad ne dosadi?
