Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Prva polovina maja. Lovćen se budi ne samo u bojama, već u dahu prohladnom, svježem i mirisnom, punom života koji se tek otkriva. Ova planina ne oblači običnu odjeću već svečano ruho satkano od svjetlosti, rosnih latica i planinskih trava koje plešu na vjetru kao da pjevaju prastarim jezikom slovenske prirode. Svaka livada cvjeta kao molitva, a svaka staza postaje pjesma. U utrobi planine, pod stijenama i krošnjama, skrivene su priče koje nijesu dotakli ni pisci ni pjesnici. Lovćen pamti ono što zaboravljamo šapat vila što u sumrak silaze do izvora, pastire što su u planini našli smisao i tišinu, usnule borce čije su sudbine urezane u kamen. Hodali su ovđe i planinari sa rukama raširenim prema horizontu, speleolozi sa lampama u očima, putopisci što su zapisivali vjetar, botaničari što su planinske bilojke proučavali sa nježnošću.
Maj je njegov mjesec. Tada Lovćen otvori svoje srce, razgrne oblake, i pokaže svoju najljepšu stranu. Tada poziva ne riječima, već mirisima bukve, tišinom visina i šumom izvora. I sve staze, karavanske i planinarske, ožive. Vode vas kroz prostor i kroz vrijeme, ali još više kroz osjećaj da pripadate nečem svetom i uzvišenom.
Na Babljaku Velikom i Malom, na Štirovniku i Lovćenu, na Kolovijerskim stranama, Tršteniku, Vučjoj stazi, Bižaljevcu, Malom i Veljem Bosturu priroda vas ne dočekuje kao stranca, već kao starog prijatelja. Svaki vrh donosi nagradu pogled što otvara dušu, tišinu što liječi um, mir što ne traži objašnjenje.
Pod stablima bukve, đe svjetlost prosijava zvoje zlatne niti kao da dolazi iz bajke, pored izvora koji žubore kao stihovi, svaki vikend proveden na Lovćenu postaje vaš trenutak životnog iskustva koje se pamti. Povratak onome što jeste kad skinete sve što vam civilizacija nameće.
Lovćen ne nudi atrakcije, on pruža otkrovenje. Svaki kamen, svaka biljka, svaki dah vjetra krije djelić priče koju niko neće ispričati umjesto vas. Ovđe ne dolazite da čujete, već da oslušnete. Ne da vidite, već da progledate. Ne da prođete već da ostanete, makar na trenutak, u svijetu đe priroda govori, a vi po prvi put slušate, osluškujete i sa njom ćutite.
A kako vam dan bude odmicao ka svom zlatnom kraju, neka vam pogled ne ostane prikovan samo za stazu pod nogama već neka se vine. Sa Mjastora, sa Bižaljevca, sa Velikog Konjskog, sa Lovćena i Štirovnika, otvoriće vam se vidici koje ne možete pronaći ni na mapama ni u vodičima jer ovo su pogledi srca. Tamo dolje, u nekom plavkastom treperenju svjetlosti, ukazaće vam se obale Budve, Kotora i Tivta, koje kao da plutaju na dlanu bogova. U daljini se presijava Skadarsko jezero, drevno i tajanstveno, dok Prokletije, gordo i ponosno, u suton gledaju Lovćen ravno u oči. U tom trenutku, kada se jarke boje zalazećeg sunca počnu stapati sa obrisima horizonta i lagano tonuti u „more“ svjetlosti i tame, osjetićete nešto što se ne opisuje već živi.
To nije samo pejzaž, to je doživljaj koji vam se uvuče pod kožu i u srce. Spoj mora i planine, zemlje i neba, svjetlosti i kamena. I baš tada, kad mislite da ste vidjeli sve, Lovćen vam šapne još jednu sliku, još jedan ton, još jednu tajnu. Zato se Lovćen ne obilazi već pamti. Ne zaboravlja se već nosi, čuva, kao školjka svoje dragulje, kao srce najdražu uspomenu. U smoli bukve i mirisu munike, u samoći što govori više od hiljadu riječi, u tom pogledu koji se gubi u vječnosti tu je ono što tražimo, često ne znajući da postoji.
Ostanite zagledani u daljine. U „lovu“ pogleda između stijena i neba možda otkrijete i sebe. Jer život baš kao i Lovćen ne nudi reprizu. On je samo jedan, jedinstven i neponovljiv. Doživite ga.
A ako vam i svi ovi prizori nijesu dovoljni da se pokrenete, da krenete putem što vodi iz srca prema visinama, sjetite se riječi jednog od najvećih Stefana Mitrova Ljubiše koji je, opijen Lovćenom, zapisao:
„Sa sjevera vidiš uza višnjû strmen oholi Lovćen uzdiže nebu čarnu glavu, koju mu zorom obasjaju prvi sunčani zraci, pak iz daleka izgleda kao da mu je pozlaćena.“
U toj slici, u toj rečenici, u tom poetskom doživljaju zarobljeno je sve što Lovćen jeste gordost i snaga, tišina i veličanstvo, mit i stvarnost. Planina koja ne stoji samo nad zemljom već i nad vremenom. Zato, ne oklijevajte. Dođite, doživite, udahnite. Ne tražite Lovćen samo pogledom tražite ga dušom. Jer ko ga jednom pogleda sa ljubavlju, više nikada ne gleda planine istim očima. Lovćen ne prestaje da živi kad se spustite s njega. On počinje da živi u vama je Sveta Planina je naš Olimp.
