Uskrs ili Vaskrs, jedan od najstarijih i najznačajnijih kršćanskih ili hrišćanskih blagdana, spomen je, kako vjeruju, na Kristovo ili Hristovo uskrsnuće. Iako se u ranim fazama obilježavao svake sedmice, od 2. stoljeća počinje se slaviti jednom godišnje. Međutim, dvije najveće denominacije – katolička i pravoslavna – ne slažu se uvijek oko samog datuma ovog blagdana.
Obje crkve određuju Uskrs ili Vaskrs kao nedjelju nakon prvog punog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija, ali se ne slažu kada je proljetni ekvinocij i koji se puni mjesec računa.
Također, Istočna crkva zahtijeva da ovaj praznik nužno bude nakon Pashe, jevrejske svetkovine kojom se obilježava izlazak Jevreja iz egipatskog ropstva, na čemu Zapadna crkva, u koju ubrajamo katolički i protestantski nauk, ne insistira. Današnji dan, 20. april 2025. godine, i više je nego interesantan datum za sve kršćane ili hrišćane bez obzira na denominaciju – nakon osam godina zajedno će se prisjetiti uskrsnuća Isusovog.
I dok pojedine vjerske institucije u svojim rukama drže ne samo vjersku, već i društveno-političku moć, druge su u dobroj mjeri obespravljene. Jedna od institucija koja se decenijama zalaže za bolji status jeste i Crnogorska pravoslavna crkva (CPC), kojoj vladajuće političke elite susjedne Srbije te Srpska pravoslavna crkva (SPC) u kontinuitetu osporavaju vjerski legitimitet iako je riječ o vjerskoj zajednici s višestoljetnom tradicijom.
Ekipa Stava razgovarala je s protojerejom Stefanom Markovićem, parohom cetinjskim i starješinom Crkve Svetog Ivana Crnojevića na Cetinju, koji će nam reći nešto više o načinu slavljenja Vaskrsa u Crnoj Gori, atmosferi u kojoj ga pravoslavni vjernici ove godine dočekuju, ali i koju riječ o ekumenskom dijalogu.
Uprkos činjenici da službenici CPC-a ne žele praviti izlete na teren političkog, nerijetko su to primorani raditi zbog toga što ih drugi prisiljavaju na reakciju. CPC podržava ideju građanskog uređenja države i smatra da je formiranje etničkih državnih zajednica put u propast. Njeni čelnici neumorno ukazuju na pogubnost ekstremnih ideologija koje su još uvijek prisutne na ovim prostorima, u nekoliko navrata bili su u Potočarima kako bi se poklonili žrtvama genocida u Srebrenici, a zalagali su se i za uklanjanje nelegalno podignute pravoslavne crkve u dvorištu nane Fate Orlović u Konjević-Polju.
Ovaj put, ne želeći kvariti blagdanski ambijent, naš sagovornik nije želio previše govoriti o konkretnim političkim previranjima u regiji, ali je prokomentirao fenomen zloupotrebe vjere u političke svrhe, govorio je o užurbanosti života te o “obezboženju naroda”.
Nakon dugih osam godina, danas će ogromna većina kršćana ili hrišćana zajednički obilježiti jedan od najvećih blagdana – Vaskrs ili Uskrs. Kada smo već kod ovog kurioziteta, koliko CPC posvećuje pažnje ekumenskom dijalogu? Da li je i u kolikoj mjeri CPC učestvovala u ekumenskim razgovorima?
– Prije svega, želim sretan i Bogom blagosljoven Vaskrs svima koji slave ovaj veliki praznik!
Velika je radost, cijele punoće crkvene, ostvarenje dijaloga između Starog i Novog Rima s ciljem prevazilaženja pitanja koja razdvajaju kršćane ili hrišćane širom svijeta.
Nažalost, CPC nije imala priliku učestvovati u direktnom dijalogu Crkve-majke u Carigradu i Vatikana s obzirom na to da su pregovore vodili Carigradski patrijarh i Papa, ali smo dali svoj doprinos u suživotu s našom braćom koja pripadaju Rimokatoličkoj crkvi, s kojima imamo besprijekorne odnose u Crnoj Gori. Podsjetit ću da je Crna Gora vijekovna matica multikonfesionalnog i multietničkog sklada.
Kako pripadnici CPC inače obilježavaju Vaskrs? U kakvoj atmosferi ga ove godine dočekuju?
– Ove godine vaskrsenje Hristovo dočekujemo i proslavljamo pod teretom teških tragedija koje su se desile na Cetinju, a one nam nameću pregršt pitanja na koja nemamo odgovore. Proslava Vaskrsa u CPC-u, u bogoslužbenom smislu, nije drugačija u odnosu na druge pravoslavne crkve. Dakle, u Strasnoj/Velikoj sedmici na bogosluženjima se prisjećamo strašnog, ali spasonosnog stradanja Isusa. Uz bogosluženja i post pripremamo se za obilježavanje najvećeg događaja u historiji čovječanstva, a to je upravo Vaskrs. Ono što još predstoji samom prazniku i što jeste jedan od njegovih simbola, to je farbanje i ukrašavanje vaskršnjih jaja. Tada se okupljamo, nakon farbanja i ukrašavanja kucamo vaskršnja jaja te međusobno čestitamo Vaskrs. Kada govorimo o narodnim običajima, ona se razlikuju od mjesta do mjesta, ali je suština uglavnom ista. Vaskrs je, esencijalno, porodični praznik koji nas poziva da se okupimo sa svojim najmilijim, a domaćice, naravno, upriliče i svečanu trpezu za svoje ukućane.
Znamo da je u drugoj polovini 2023. godine došlo do krupnih promjena u samom vrhu CPC-a. Vjernici su odlučili, kako je kazao mitropolit Boris Bojović za Stav u tom periodu, da je vrijeme za umirovljenje dotadašnjeg mitropolita Mihaila, a na njegovo mjesto izabran je upravo Boris Bojović. Sjećamo se turbulencija do kojih su dovela ova dešavanja, a mnogi su se pribojavali i frakcioniranja unutar ove regionalno izuzetno važne vjerske institucije. Kakva je trenutno situacija u CPC-u? Kakav je status uvaženog Miraša Dedeića? Interesantno je da ga pojedini mediji još uvijek nazivaju mitropolitom.
– Upravo tako. Za nama su vremena prepuna raznih iskušenja i turbulencija koja nisu bila nimalo jednostavna. Naime, miješanje političkih struktura kroz pojedince u CPC, koristeći poodmakle godine sada umirovljenog mitropolita Mihaila, imalo je za cilj da se ova vjerska institucija obesmisli i blagovremeno ugasi kako bi SPC imala povoljan teren da ostvari potpuni primat u Crnoj Gori. Međutim, sveštenstvo i vjernici su prozreli ove namjere te je tako došlo do sazivanja Opštecrnogorskog zbora i smjene dotadašnjeg mitropolita, ali i izbora i proglašenja aktuelnog mitropolita Borisa.
Kada je riječ o tituliranju uvaženog umirovljenog mitropolita Mihaila, on jeste mitropolit, ali u penziji, budući da se nikome u pravoslavlju ne oduzima dostojanstvo osim u situacijama prijestupa i prekršaja, što godine zaista nisu. Opštecrnogorski zbor je odredio da se mitropolitu Mihailu dodijeli titula umirovljenog mitropolita tako da ne vidim ništa sporno kada ga mediji oslovljavaju mitropolitom.
Slučaj upisa Borisa Bojovića kao mitropolita završio je i na Upravnom sudu Crne Gore. Iako se tu i tamo pisalo da je ovaj sudski organ poništio rješenje Ministarstva pravde kojim se odbija njegov upis kao odgovorne osobe u Jedinstvenu evidenciju vjerskih zajednica, malo je onih koji znaju šta se nakon toga dešavalo. Možete li nam Vi pobliže objasniti?
– Slučaj upisa mitropolita Borisa za lice ovlašteno za zastupanje CPC jeste naišao na mnoge prepreke i kršenje zakona od Ministarstva pravde Crne Gore iako je CPC ispunila sve zakonske norme. Smatram da su prijašnje odluke bile političkog a ne pravnog karaktera. Zato su one i dva puta poništene odlukom Upravnog suda Crne Gore. Međutim, duboko sam uvjeren da će institucije smoći snage da se odupru politikanstvu i da će pravovremeno donijeti jedino legitimno rješenje i izvršiti upis mitropolita Borisa.
S novim vodstvom, na čemu je CPC u prethodnom periodu insistirala? Šta je ono što ste smatrali prioritetnim?
– Otkad je na čelu CPC, mitropolit Boris je insistirao prvenstveno na uspostavljanju redovnog liturgijskog života Crkve, sabiranju vjernika i prijatelja koji su se zbog različitih razloga udaljili, u čemu je zaista i uspio. Tu je i formiranje Svetog Sinoda, koji je u prethodnom periodu bio u blokadi. Potom je insistirano i na rješavanju treće odluke Opštecrnogorskog zbora, a to je kanonizacija Antonija Abramovića, mitropolita crnogorskog i obnovitelja CPC, koju je potvrdio i Sveti Sinod CPC i donio odluku o obretenju Svetih mošti ovog velikog Božijeg ugodnika.
Također, ono što mitropolit Boris smatra jako bitnim jeste i rješavanje egzistencijalnih problema sveštenstva jer je upravo spomenutim odlukama resornog ministarstva Crkva u svojevrsnoj finansijskoj blokadi. Međutim, zalaganjem našeg mitropolita nazire se prevazilaženje i ovog problema u nekom skorijem periodu. Ne smijem izostaviti ni širenje misije CPC u SAD-u, Rumuniji, Španiji, Italiji i mnogim zapadnim zemljama, kao i ostvarivanje kontakta s pojedinim mjesnim crkvama.
Dobro znamo da dijalog Crnogorske i Srpske crkve već dugo ne postoji. Međutim, činjenica je da članovi ove dvije vjerske institucije zajedno žive u Crnoj Gori. Kako Vi vidite odnos ove dvije grupe stanovnika Crne Gore, posebno na historijski bitnom Cetinju, gdje trenutno živite i djelujete?
– U Crnoj Gori su u ovom momentu posebno istaknute podjele među pravoslavnim vjernicima koje su intenzivirane u posljednjih pet godina. Ova situacija jako žalosti pošto su podjele vještačke. S obzirom na to da su u pitanju politički a ne dogmatski problemi, nadam se da neće trebati da prođe milenijum kako bi došlo do dijaloga između Cetinja i Beograda, kao što je to trebalo u slučaju dva Rima. Bogu se molimo i u Njega se nadamo da će prosvijetliti našu braću i dati im poznanje istine da možemo živjeti bratski i u slozi, kao i da će shvatiti da Crna Gora Srbiji nije metoh, već susjed. Potpisivanje nesretnog Temeljnog ugovora, koji su pojedini političari iskoristili u sopstvenu korist, dovelo je do još širih i dubljih podjela među pravoslavcima u Crnoj Gori. Ipak, živimo u nadi da će institucije poslije višegodišnje šutnje dati svoj sud o ovom beskrupuloznom aktu.
Iako izbjegavate pričati o dnevnoj politici, što je jasno jer ste prije svega klerik, moramo istaći da se vremenski kontekst posljednjeg razgovora ekipe Stava s predstavnicima CPC-a značajno razlikuje od savremenog trenutka. U Crnoj Gori i dalje su dominantne prosrpske strukture, dok su u Srbiji aktivni masovni protesti građana. I mi u Bosni i Hercegovini svjedočimo zaoštravanju separatističkog narativa u manjem bh. entitetu kada god bi Aleksandar Vučić imao unutrašnja previranja.
– Zaista bi ove dane radosti nad radostima bio grijeh opterećavati politikom koja se svakodnevno useljava u najsitnije pore društva i ljudskog bivstvovanja.
Genocid u Gazi, agresija Rusije na Ukrajinu, Trumpovi sve lucidniji potezi… Čini li Vam se da je svijet u stanju ozbiljne shizofrenije? I kako da se običan mali čovjek snađe u svemu tome?
– Ovi tragični događaji na koje gledamo kao da su daleko, a u stvarnosti su jako blizu. Genocid u Gazi i krvoproliće u Ukrajini u kojoj ratuju istovjerna braća pozivaju nas da se zapitamo upravo u kakvom svijetu živimo i koliko smo kao društvo zreli da osudimo svaku pomisao na sukob. Bez obzira na vjeru i naciju, ne postoji niti jedna jedina vjera koja za suštinu ima sukobe i krvoproliće. Naprotiv! Bez obzira kojoj konfesiji pripadamo, one nas uče ljubavi, praštanju i upućuju na život u skladu s moralnim normama. Međutim, sva ova dešavanja u svijetu jesu odsustvo vjere, obezboženje naroda, ali i opterećenje čovjeka da preživi po cijenu svega. A to nije nimalo dobro…
Kako ne izgubiti vezu s Bogom u sve užurbanijem svijetu?
– Ovako užurban svijet nije od Boga, već od čovjeka. Bez obzira na način života, suština je jedinstvena, a to je da je Bog onaj koji bezobzirno voli čovjeka. Zato i jeste postao čovjek rođenjem od žene, postradao od čovjeka i vaskrsnuo za čovjeka. Gdje god bili na svijetu, moramo biti svjesni da od Boga ne možemo pobjeći, kao i da on neće odustati od nas i da ćemo se kad-tad njemu vratiti sa svim svojim djelima i grijesima. Zato, bez obzira na sve, moramo pronaći vrijeme ne za Boga, nego za sebe. Vrijeme posvećeno Bogu jeste upravo vrijeme posvećeno sebi, svojoj duši, a to ostvarujemo prvenstveno uz molitvu i dobra djela.
Je li se promijenila i društvena funkcija religije u 21. stoljeću? Da li je došlo do “transformacije smisla” religije kroz vrijeme?
– U današnjem vremenu pojedine političke strukture koriste vjerske zajednice i religiju u različite svrhe. Za takvo stanje manji je krivac politika. Veći su krivac same vjerske institucije koje su sebi dozvolile da se nađu u tom položaju.
Imate li neku poruku za stanovnike Bosne i Hercegovine? Za one koji slave Uskrs ili Vaskrs, ali i za ostale.
– Želim da ponovim svoje čestitke svima koji slave Vaskrs, bez obzira na to kojoj crkvi pripadaju, ali i da poželim miran život u multikonfesionalnom skladu. Svaki čovjek je čovjeku brat bez obzira na vjeru i naciju.
