Roman je pisan dugo. Ne zbog dužine priče, nego zbog potrebe da svaka rečenica prespava. Napisao sam ga, iskreno, ne da bih vas nečem naučio, nego da malo razgrnem po sopstvenom haosu i vidim ima li u njemu nečeg čitljivog – istakao je Zeković
Promocija knjige ,,Biblioteka ćutanja“, crnogorskog muzičara i književnika Momčila Zekovića Zeka, održana je u Centru za kulturu Prijestonice. Posebnu emociju promociji dali su glumci Jelena Nenezić i Milo Perović, čije je čitanje fragmenata iz knjige u jednom trenutku publici natjeralo suze na oči. Scena, sigurno nesvakidašnja u našem književnom svijetu, što je siguran pokazatelj da je Momčilo Zeković napisao roman u kojem se svako od nas može prepoznati.
Autor je kazao da je roman pisan dugo.
– Ne zbog dužine priče, nego zbog potrebe da svaka rečenica prespava. Napisao sam je, iskreno, ne da bih vas nečem naučio, nego da malo razgrnem po sopstvenom haosu i vidim ima li u njemu nečeg čitljivog – istakao je Zeković.
SUOČAVANJE
Novinar i publicista Slobodan Čukić otkrio je neke detalje romana.
– Sve se odvija u atmosferi pred referendum 2006. godine. Spoj erotike, istorije, samopreispitivanja na teme koje već cijelo stoljeće čine dio crnogorske svakodnevice. Pripovijest nas suočava sa najdubljim i najskrivenijim dilemama, sa crnogorskim i cetinjskim ranama – otkrio je početnu petlju, ali i nit koja se provlači kroz čitav roman. Autor kroz faktografski precizne istorijske pasaže potvrđuje izvanrednu obaviještenost o povijesnim činjenicama i nerasvijetljenim pitanjima koja su dugo egzistirala površinski, sve dok poslije raspada SFRJ nijesu izbila na površinu – rekao je Čukić. On je naglasio da tada pred nas izbija dilema – ,,kako uopšte dobiti odgovore na ono što je decenijama bilo okruženo nevidljivom bodljikavom žicom i ograđeno zidom ćutanja. I da li smo blizu istine ili smo još daleko od nje?“
– Zekov roman je prolegomena za tu nerazmrsivu problematiku. ,,Biblioteka ćutanja“ preispituje nezaliječene povijesne traume, provocira i čini vidljivim pitanja koja se kriju pod maskom dvoličnosti, koju mi koji nijesmo sa Cetinja, tek naslućujemo. Ovo je konačno prilika i da upoznate taj grad na mnogo dublji način – kazao je Čukić.
On je poručio da ,,kome basta razumjeće, kome ne basta neće“.
– Sve to je konačno pitanje personalnog formata i moralnog kapaciteta i integriteta. Što se tiče Zekovog pripovjednog majstorluka, ponoviću ono što sam saopštio u drugoj prilici – kada vas slika na koju naiđete u galeriji ili ateljeu privuče ,,na prvu“, kada vas ,,zakuca“- to je to! Ista je stvar sa pripoviješću koja vas ,,usisa“ tako da i ne opazite da ste u dahu pročitali tridesetak stranica. Nijeste opazili, jer ste bili ,,unutar priče“. U tome je i magija – da budete ,,uvučeni“. A Momčilo Zeković to čini znalački. Uvlači vas u zaplet majstorski, nagoneći vas da ne ostavljate knjigu do kraja – rekao je Čukić.
RAZGLEDNICA
Dramaturg Darko Ivanović kazao je da je „Zekova razglednica, brđanski haiku u kome je sve izmišljeno toliko da je sve – gola istina“.
– Vječito sam se divio razglednicama, uživao sam krišom čitati ih i vaditi ih, onako požućele iz skrovišta babinog kredenca. Ta karta sa slikom i par riječi često u sebe smjesti život i sve njegove promaje, mekoće i čvrstine. Ta karta je, ako je vješto napisana – mapa za prolaz do suštine onoga što autor koji na nju lijepi markicu – želi otkriti. Ili sakriti – kazao je Ivanović.
Prema njegovim riječima knjiga je tako, na koncu, nastavak tradicije muškog oporog leleka nad naopakim usudom naroda iz Crne planine.
– Ali, ,,Biblioteka ćutanja“ je dodatno i vješto prišivena sjenka na stopalu svakog Petra Pana u svakom Crnogorcu, poklon nama, što zatrpani mačoističkim đubrivom, kukavički gledamo da ni slučajno ne puštimo dječaka naizvan, a tek ljubavnika, romantika, pjesnika, trubadura koji leži među ovim ratničkim žilama – kazao je Ivanović.
Književnica i književna kritičarka Dragana Erjavšek nazvala je ,,Biblioteku ćutanja“ malim remek-djelom crnogorskog hipersenzitivnog realizma, žanra koji je, kako je objasnila, Zeko već u poetskom smislu odradio.
Ništa ne ćuti kao knjiga, a ništa ne galami kao njene riječi
Književnik Obrad Nenezić je umjesto predgovora knjizi napisao ,,Neko zatureno pismo – impresiju u neko zatureno doba Zeku od zaturenog Obrada povodom knjige ,Biblioteka ćutanjaʻ “.
– Ništa ne ćuti kao knjiga, a ništa ne galami kao njene riječi. „Biblioteka ćutanja“ ne smije da ćuti, iako su knjige odavno eksponati, a riječi su samo kustosi i turistički vodiči, pa se i oni davnašnji laureati jedino prošetaju zahvaljujući brisanju prašine. Ali, svako od nas ima nekog svog ,,Lovca u raži“ ili ,,Diplomca“ na nekom nosaču zvuka ili slike, ,,Lolitu“ neku matoru od dvadeset ljeta, u inboksu ili spamu ili ,,Biblioteku ćutanja“, malu istoriju ljubavi, ali veliku istinu o stradanju, kako čovjeka, tako i emocija – zapisao je Nenezić.
