Hrabra i ponosna crnogorska partizanka

Rodila se i podigla, Milice, žensko čeljade kakvo se dosad nije rađalo u Crnu Goru. Vazda je bilo hrabrijeh i odvažnijeh žena u sve ratove. Ali Stana ti je pameću iznad mnogijeh umnijeh Crnogoraca… Stana ti je čuvena partizanka. Bolja je od svakog muškarca, hrabra i ponosita i lijepa ka jabuka. A i moji su ti sinovi šnjom. Velike se bitke biju protiv partizana, moja Milice. Silne vojske haraju, pale i žare, i sve čekamo kad će i na Štitare da udare. Šnjima idu zajedno i naši domaći izrodi koji ti znaju sve staze i bogaze, pa se veliko zlo na nas sprema.“

Tako glasi jedan od zapisa sjećanja diplomate i publiciste Nebojše Bata Tomaševića u knjizi ,,Orlov krš“ na sestru Stanu Tomašević-Arnesen (Bar,1921 – Beograd, 1983), crnogorsku partizanku, revolucionarku, prvu ženu političkog komesara Proleterske brigade, vijećnicu AVNOJ-a, kasnije prvu jugoslovensku ambasadorku… Bila je u prvom stroju slavom ovjenčane Četvrte crnogorske proleterske brigade prilikom njenog formiranja u junu 1942. godine, a u vrijeme herojske epopeje Sutjeske imenovana je za sekretarku Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru i Boku… Bila je nosilac Partizanske spomenice 1941. i članica Savjeta Federacije, a završila je Filozofski fakultet na Beogradskom univerzitetu.

,,Prisećao sam se dana kad je otišla u partizane. Jedva je bila navršila 20 godina. Nasmejana, s dva reda blistavih belih zuba – imala je najljepše zube u porodici – zadirkivala je oca, majku, sve nas redom, kao što je uvek činila. S francuskom beretkom na glavi, kakve su nosili đaci učiteljske škole kao obavezan dio školske uniforme, grlila nas je i ljubila. Ni na kraj pameti nam nije bilo da se to ona oprašta od nas na duže vreme. Počinjao je ustanak.“

Rat je najsurovija i najtragičnija životna zbilja. Hrabra borba za ideale slobode, kroz prizmu mladosti donosila je polet i zadovoljstvo, ali je uvijek nosila cijenu i muku stradanja. Oštra i pravična, Stana je bila neumorni i nesebični borac za ljudsko dostojanstvo.

,,Duškovu smrt, brate, nikada sebi neći oprostit. Dok god sam živa, grišće me savjest i prekorijevaću sebe. Mogla sam da ga spasem, da mu sačuvam život, da mu pomognem da se prebaci u Crnu Goru, u neku crnogorsku jedinicu, što je od mene tražio. Htio je da bude bliže nama, majci koju je neizmjerno volio. U Drvaru sam ga srela slučajno. Možeš da zamisliš, usred najžešće bitke s Njemcima, kad su izvršili desant i pokušavali da zarobe Tita i Vrhovni štab, naletim na rođenoga brata. Kad smo ih razbili, ponovo sam se s njim viđela. Preživio je bitku. Onako visok i stasit, na ramenu je nosio puškomitraljez. Bila sam tako ponosna na njega. Tu smo se rastali. Ne udovoljih njegovoj molbi. Bilo me je sramota da tražim da ga premjeste. Izgledalo bi kao da oću da spasim brata dok drugi mogu da poginu“.

Bio je to strahovit udarac za mladu djevojku, ali je lična tragedija nije slomila. Ranjenog srca, ali uzdignute glave ponovo je krenula naprijed. Njen brat opisao je u knjizi i govor na narodnom zboru na nikšićkom trgu.

,,Stoji u urednoj uniformi, bluzi i suknji, čizmama od meke kože do kolena. Sa širokog kožnog opasača visi nemački parabelum. Stana je gologlava, pa se leprša njena duga, kovrdžava, crvenkasta kosa. Omladina, čiji je predstavnik, čini većinu na skupu. Oduševljeno kliče svom rukovodiocu. Stanu pozdravljaju, uzvikuju parole, započinju pesmu koja se ori iz desetak hiljada grla istovremeno.

– Kad smo prije više od tri godine pošli u brda, znali smo da je s nama naš herojski narod koji se u čitavoj svojoj slavnoj istoriji borio protiv tuđina, za svijetlu slobodu. Tu smo slobodu izvojevali u krvavoj i natčovječanskoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. Evo nas u slobodnom Nikšiću. Za koji dan ćemo biti u istorijskom Cetinju i u svakom drugom crnogorskom gradu i mjestu. Za to imamo najviše da zahvalimo našoj omladini.“

Poslije rata, najveći dio života provela je na saveznim funkcijama SFRJ u Beogradu. Na prijedlog predsjednika Tita imenovana je za prvu ženu ambasadora u Norveškoj i Islandu, od 1963. do 1967, potom u Danskoj od 1974. do 1978. Bila je članica CK SK Crne Gore i predsjednica Saveznog vijeća Skupštine SFRJ, dobitnica mnogobrojnih visokih domaćih i međunarodnih odlikovanja.

– U Oslu su Stanu dočekali kao starog poznanika. Novine su donele naslov ,,Dobro došli po drugi put u Norvešku“. Sve je bilo jasno kad je stiglo pismo njoj nepoznatog norveškog slikara Arnea Taraldsena. U njemu je stajalo: Veoma sam ponosan što je ambasador Jugoslavije u mojoj zemlji moj ratni drug koji me je u danima zajedničke borbe protiv nemačkog okupatora inspirisao i u umetničkom stvaralaštvu“. Iz pisma je saznala da su engleski avioni 1944. godine bacali nad Norveškom letke s njenom fotografijom u uniformi partizanke, pozivajući omladinu Evrope da sledi primer hrabre Titove omladine. Taj letak je stigao u ruke borca norveškog pokreta otpora slikara Taraldsena koji je izgledom nepoznate devojke – ratnika, kičicom napravljenom od sopstvene kose preneo njen lik na platno. Bila je to fotografija koju je u Drvaru 1944. snimio Džon Talbot i o kojoj je govorio Ficroj Maklejn.“

Kao i sa najljućim ratnim neprijateljem, Stana se dugo i hrabro godinama borila i sa teškom bolešću, ali je disciplinovano izvršavala radne obaveze. Ratni drugovi i mirnodopski saborci uvijek su isticali njen časni i uspravni životni put, stvaralački duh i odanost idealima revolucije kojoj je posvetila najbolje godine života. Kada joj se pogoršalo zdravstveno stanje, otišla je sa bratom Nebojšom u London na dijagnostiku i liječenje…

,,Stigli smo do jezera i seli na klupu. Stana je iz tašne izvadila parče hleba umotanog u papir i počela kao i prethodnog dana da ga mrvi i baca u vodu. Odjednom se oko nas skupilo mnoštvo vodenih ptica koje su se utrkivale i otimale. Našu pažnju je privuklo goluždravo pače koje je jurišalo da ščepa koji zalogaj i redovno gubilo bitku sa ostalim pticama. Onda je Stana počela da baca hljeb u njegovom pravcu, skraćujući mu put tako da je i ono moglo da se dočepa pokoje mrvice. Bila je zbog toga zadovoljna. Malo dalje plovila su dva labuda koje ova trka za hlebom nije interesovala.

Labudovo jezero. Labudova pesma – izgovorila je tiho, kao za sebe.

Ubrzo po povratku u Beograd, Stana je umrla.“

Stvaralački pečat

– Svako od mojih drugova i drugarica u to vrijeme mogao je da bude na mom mjestu i da taj zadatak obavi, sa manje ili više uspjeha, ali podjednako dobro. U to vrijeme neposredno pred izbijanje rata, u vrijeme u kome su već vladali vanredni uslovi, onaj ko je prilazio našem pokretu i bio spreman na akciju, bio je već orjentisan na izvršavanje svih teških i najtežih zadataka, bez obzira na sve prepreke u konkretnom momentu. To je bilo vrijeme pregnuća i naglašenih želja da se nešto stvori u društvu, da se postojeće izmijeni u boljem smislu, da čovjek ostavi stvaralački pečat makar i na najmanjoj stvari. Shvatljivo je što je sve ovo bilo zgusnuto u kratkom vremenskom razmaku – i postavljanje zadataka i njihovo izvršavanje. Provjera je bila nevjerovatno brza, a i zadaci su bili takvi da se njihovo izvršavanje ili neizvršavanje moglo jasno i odmah sagledati. Ti atributi revolucionarne odlučnosti i zanosa bili su odlika tadašnje omladine – rekla je Stana Tomašević-Arnesen u intervjuu Pobjedi, koji je bio posljednji za štampane medije.

Naš list prenio je odlomke iz tog intervjua 31. jula 1983. godine, nakon vijesti o Staninoj smrti.

IZVOR:
pobjeda.me