Od usvajanja Zakona o slobodi vjeorispovijesti krajem prošle godine tenzije u Crnoj Gori se ne smiruju, a situaciju dodatno otežava nezapamćena kampanja Beograda prema Podgorici.
Srpska pravoslavna crkva organizuje proteste i prijeti da se vjernici neće povući sa ulica dok se zakon ne povuče. Zakon predviđa registraciju SPC u Crnoj Gori, evidenciju imovine i nijednim svojim aktom ne zadire u pitanja ispovijedanja vjere, organizacije vjerske zajednice ili izbora arhijereja. Međutim, postavlja se pitanje zašto se Srpska pravoslavna crkva toliko protivi ovom zakonu kad se gotovo isti zakon bez pogovora poštuje u susjednoj Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Zašto je problem registrovati se i u Crnoj Gori i dokazati porijeklo svoje imovine kao što je to učinjeno u Srbiji BiH i Hrvatskoj po važećim zakonskim propisima. Zašto je SPC u Crnoj Gori jedina vjerska zajednica na Balkanu koja nema regulisan pravni status sa matičnom državom? Da li se status države u državi najviše isplati.
Uporedno zakonodavstvo
Dokazivanje vlasništva prema srpskom Zakonu o restituciji crkvene imovine i prema crnogorskom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti predviđeno je prema upravnom postupku. Na isti način je vlasništvo nad svojom imovinom SPC morala dokazati i u Hrvatskoj, i u BiH.
Kada se direktno uporede krovni Zakoni Srbije i Crne Gore vidi se da oba propisuju da vjerske zajednice treba da se registruju, i da to čine kod države, te da tako postaju pravni subjekti, sa obavezama koje iz toga proističu. Ista prava i obaveze propisuju Zakoni o vjerskim zajednicama u Hrvatskoj i BiH.
Tako je srpskim zakonom, članom 9 predviđeno da crkve i vjerske zajednice koje su registrovane u skladu sa ovim zakonom imaju svojstvo pravnog lica.
Članom 17 je propisano da Ministarstvo nadležno za poslove vjera vodi Registar crkava i vjerskih zajednica.
Član 18 pripisuje da vjerska zajednica stiče svojstvo pravnog lica upisom u registar vjerskih zajednica koji vodi Ministarstvo.
Registar se sastoji od baze podataka i zbirke dokumenata. Sadržaj i način vođenja Registra, kao javne evidencije, propisuje Ministarstvo.
Zanimljivo je pogledati i kako sam Ustav Srpske pravoslavne crkve tretira pravni status imovine.
Tako član 249. Ustava SPC propisuje da nepokretna crkvena dobra moraju imati zakonske isprave o svojini.
Pravno gledano treba podsjetiti i na činjenicu da Ustav Crne Gore nedvosmisleno štiti pravo svojine svakome ko može da dokaže, a to proizlazi i iz međunarodnih pravnih obaveza koje Crna Gora ima.
Zakon iznad svega
Kako je to pravno riješeno u BiH za Pobjedu je objasnio direktor sekretarijata za vjere Republike Srpske Dragan Davidović. On ističe da se ova oblast mora zakonski urediti.
– Ako je BiH, koja je prošla kroz građanski rat (na ivici vjerskog), smogla snage da donese ovakav Zakon i potpiše ugovore sa vjerskim zajednicama, za koje smatramo da su vrhunsko civilizacijsko dostignuće, mišljenja smo da oni mogli biti uzor i višekonfesionalnoj Crnoj Gori. Na prijedlog predstavnika Islamske zajednice u BiH, Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve, Jevrejske zajednice, Međureligijskog vijeća BiH, civilnog društva i predstavnika međunarodne zajednice, Parlamentarna skupština BiH usvojila je, u januaru 2004. godine ponuđeni tekst Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH. Tim zakonom je (čl. 8 tačka 2) priznat javno pravni subjektivitet „istorijski zasnovanim crkvama i vjerskim zajednicama u BiH u skladu s vjerskim propisima i unutrašnjom organizacijom u Islamskoj zajednici u BiH, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Katoličkoj crkvi i Jevrejskoj zajednici BiH, kao i ostalim crkvama i vjerskim zajednicama kojima je priznato svojstvo pravne osobe prije stupanja na snagu ovog zakona. U skladu sa zakonskim odredbama iz čl. 12 tačka 1, imovina crkava i vjerskih zajednica, pa tako i SPC, nezavisno od vremena njenog sticanja i nastanka, pripada njima“ – citira djelove zakona Davidović.
On objašnjava da su potpisani ugovori sa svim vjerskim zajednicama.
– Na osnovu navedenog zakona, potpisani su ugovori između BiH i Vatikana (2006. g.), i BiH i SPC (2008. g., u Patrijaršiji u Beogradu), koji se tretiraju kao međudržavni. U ime SPC potpisnik Ugovora bio je patrijarh srpski Pavle, dok je u ime BiH Ugovor potpisao ministar civilnih poslova BiH S. Halilović. Ovim ugovorom, kao i Zakonom, potvrđen je javno pravni status i zaštićena imovina SPC. Kako su navedeni Ugovori i Zakon važeći za BiH, to je cjelokupna pokretna i nepokretna imovina SPC, i u RS, i u FBiH, uknjižena kao vlasništvo SPC. Registar crkava i vjerskih zajednica vodi Ministarstvo pravde BiH – naglasio je Davidović i pojasnio da u skladu sa zakonom, bez obzira na istorijski period izgradnje i sticanja imovine (nemanjićki, otomanski, austrougarski, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ ili sadašnji), bilo državnim ili sredstvima pojedinaca, ta imovina pripada SPC -pojasnio je Davidović.
Ugovor između Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve na osnovu Zakona o vjerskim zajednicama potpisan je 2002. godine. Njime se uređuje registracija, imovina, kao i aktivnosti Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Isti ovakvi ugovori potpisani su i sa drugim vjerskim zajednicama.
Advokat Nikola Martinović je ranije ukazao kako je Srpska crkva riješila ovo pitanje u Hrvatskoj.
– U toj državi su se registrovali bez ikakvog problema, tako da u tamošnjem registru imate 431 upis raznih jedinica SPC. Svaki manastir, svaka crkva, crkvena opština upisana je da bi mogla da dobije status pravnog lica. Čak i Eparhijski savjet, koji je potpisao ugovor sa državom Hrvatskom, upisan je kao posebno pravno lice. Isti slučaj je sa Republikom Sbijom. Ako SPC bude principijelna i u Crnoj Gori pokaže postupanje kakvo je pokazala u Hrvatskoj, registracija neće biti problem. Problem će biti kod imovine. Jasno je da crkva neće pristati da joj se oduzme faktička vlast na imovini koja nije prevashodno namijenjena bogoslužbenoj djelatnosti – rekao je Martinović.
On ističe da problem za SPC, odnosno ono za šta se ona bori i ovim litijama koje gledamo, jesu gradsko građevinsko zemljište, livade i drugi objekti koji ne služe za crkvene obrede.
– To je, u stvari, najvrednija imovina kojom bez pravnog osnova gazduje Srpska crkva u Crnoj Gori i čega se ne želi odreći. Svako ko ima nekretninu mora znati odakle mu je, je li kupljena, naslijeđena ili je dobio u nasljeđe ili je dobio po nekom zakonu. To će se tražiti i za te nekretnine koje se pominju u Zakonu kao što se traži i za sve kuće ili stanove koje građani imaju u svojini. U imovinskom smislu to ne predstavlja nikakav problem – pojasnio je Martinović.
Jurisdikcija države
Pravni aspekt ovog zakona za Pobjedu objašnjava analitičar Davor Đenero i kaže da Srpska pravoslavna crkva ima status u Hrvatskoj regulisan zapravo na jednaki način kao što ga reguliše i crnogorski zakon.
– Članak 5 Zakona o pravom položaju vjerskih zajednica regulira da se Crkve koje su djelovale u Hrvatskoj na dan stupanja na snagu Zakona upisuju u Evidenciju podnošenjem zahtjeva. Srpska pravoslavna crkva je prilično komplicirano organizirana u Hrvatskoj. Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj sačinjavaju Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i eparhije dalmatinska, gornjokarlovačka, slavonska, osječko-poljska i baranjska, zahumsko-hercegovačka i primorska, koja u svom sastavu ima grad Dubrovnik. Tijelo koje predstavlja SPC u Hrvatskoj je Episkopski savjet kojim predsjedava mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije Porfirije, a čine ga i episkopi dalmatinski Nikodim, gornjokarlovački Gerasim, slavonski Sava i osječko-poljski i baranjski Heruvim. Što se imovine tiče, SPC je bila vlasnik velike imovine, i budući da ona nikad nije bila finansirana od strane države i nije bila u državnom vlasništvu, SPC je tabularni vlasnik te imovine, ali je to morala u upravnom postupku i dokazati. Isto tako, SPC je, jednako kao i Rimokatolička crkva, u procesu povrata imovine dobila relevantan broj nekretnina, stanova, zemljišta, poljoprivrednih parcela. Znači dobila je sve ono za šta je imala dokaze o posjedovanju. SPC je u Hrvatskoj finansijski vrlo snažna. Proces povratka ne teče baš brzo, ali SPC ni na koji način nije zakinuta u odnosu na ostale koji imaju pravo na restituciju imovine, pa i u odnosu na Rimokatoličku crkvu – kaže Đenero.
On objašnjava da se situacija u Hrvatskoj bitno razlikuje od one u Crnoj Gori, koja je kao država bila vlasnik crkvene imovine, koja je ulagala u tu imovinu itd.
– S druge strane, zbog povoljnog fiskalnog položaja svih vjerskih zajednica, SPC u Hrvatskoj nije dvojila oko toga da se upiše u Evidenciju, jer je na osnovu toga ostvarivala brojna prava oslobođenja od poreza i carina. Osim toga, nakon rata se Srbija ipak uglavnom odrekla ideje proširenja svoje teritorije na račun Hrvatske, pa i Srbija i SPC do neke mjere priznaju jurisdikciju hrvatske države. I na koncu, nakon 1995. i ,,Oluje“ gotovo da nikog od velikodostojnika i sveštenika SPC nije bilo u Hrvatskoj, i oni su bili primorani na komunikaciju s državom, da bi riješili svoj ,,povratnički“ status, pa nisu imali manevarskog prostor ne priznati legitimitet hrvatske države. U Crnoj Gori oni odbijaju sada priznati legitimitet crnogorske države i država sada ne smije pokleknuti – kaže Đenero.
Mimo svih
Analitičar religije Draško Đenović kaže da postoji bitna razlika između crkve u Crnoj Gori i ostalih bivših jugoslovenskih republika, naglašavajući da je u Hrvatskoj SPC imala sporazum potpisan sa hrvatskom državom koji nikada nije urađen za SPC u Crnoj Gori.
– Tu je ta razlika između pravoslavne i katoličke crkve i islamske i jevrejske zajednice. U Crnoj Gori Katolička crkva ima potpisan Konkordat (od prije nekoliko godina) u kojem je jasno da je taj ugovor iznad budućeg crnogorskog zakona. I Islamska zajednica sa državom ima potpisan ugovor. Ovakvi ugovori se jednostavno moraju potpisati – poručuje Đenović.
Tako SPC u Crnoj Gori ostaje jedina vjerska zajednica na ovim prostorima koja nema nikakav pravni odnos sa matičnom državom.
Izvor: pobjeda.me
