Crna Gora je zemlja koja je iznjedrila mnoge talente, a među njima se ističe atletska zvijezda Marija Vuković. Njena životna priča počinje kao dijete izbjeglica iz Knina koje je Crna Gora prigrlila, pruživši njoj i njenim roditeljima utočište u trenutku kada im je sve bilo oduzeto. Njeni prvi koraci u atletici nisu napravljeni na modernim sportskim terenima već na skromnom školskom igralištu najstarije osnovne škole u Crnoj Gori – Njegoš na Cetinju, pod budnim okom legendarnog profesora Iva Popovića. Upravo na tim skromnim temeljima, izgrađen je njen put do vrha evropske i svjetske atletike.
Ali, Marijin odnos prema Crnoj Gori, zemlji koja ju je oblikovala i izgradila, poslednjih godina izaziva čitav niz kontroverzi. Ono što počinje kao priča o uspjehu, požrtvovanju i podršci jedne zemlje talentu u nastajanju, danas se pretvara u niz neodgovornih i kontroverznih izjava. U trenutku kada bi sportisti trebali da budu ambasadori svoje zemlje, Marija bira put destruktivne retorike i konflikta sa svojom domovinom.
Prvi značajan šok uslijedio je kada je javno uvrijedila simbol Crne Gore, nazvavši državni grb “kokoškom”. Ova izjava bila je uvod u seriju ispada, čime je izazvala revolt među onima koji su je nekada slavili kao sportsku heroinu. Zatim dolazi novi skandal – sa snimka iz Čikaga, đe pozdravlja svoje pratioce na društvenim mrežama uz pjesmu Baja Malog Knindže, koja nosi stihove koji otvaraju stare ratne rane: “Kad su mene tjerali odavde, pjevali su ‘Lijepa naša’, a ja ‘Bože pravde’.” Ova poruka ne samo da je politički problematična, već je duboko uvredljiva za zemlju koja ju je izgradila i pružila joj šansu.
Ono što je najtragičnije u čitavoj priči jeste osjećaj nezahvalnosti. Crna Gora je, uprkos svim svojim izazovima, bila tu za Mariju i njenu porodicu. Kao izbjeglice, dobili su stan, posao, priliku da ponovo izgrade svoj život. Mariji su pruženi uslovi da se razvija kao sportista, a njeni uspjesi na terenu velikim dijelom su rezultat te podrške. Danas, umjesto da bude zahvalna i ponosna na zemlju koja ju je podržala u najtežim trenucima, ona bira da je omalovažava i provocira.
Ovaj kontrast između sportske zvijezde koja donosi medalje i osobe koja izaziva podjele, tjera nas da postavimo pitanje: Što znači biti ambasador jedne zemlje? Što dugujemo zemlji koja nas je podigla i oblikovala? Marijin primjer pokazuje da talenat i uspjeh na terenu ne idu uvijek ruku pod ruku s odgovornošću i sviješću o tome šta predstavljaš van njega.
Na kraju, Marijin uspjeh niko ne može osporiti. Ona je ostvarila snove mnogih mladih sportista. Ali, ono što ostavlja gorak ukus je način na koji se ophodi prema Crnoj Gori, zemlji koja je njoj i njenoj porodici pružila sve, a sada gleda kako taj isti talent odlazi u pravcu koji je sve samo ne zahvalan. Možda je vrijeme da Marija Vuković shvati da uspjeh nije samo u visini skoka, već i u dostojanstvu i poštovanju koje pokazuje prema zemlji koja je bila njen dom ili da obuče zvanično dres Srbije i odrekne se crnogorske nacionalne penzije, đe bi pokazala svoju veličinu.
