Već mjesecima, da ne kažemo godinama, u Crnoj Gori svjedočimo besprizornoj anticrnogorskoj kampanji političkih subjekata srpske provenijencije, prosrpskih medija iz Crne Gore, srpskih tabloida i sveštenstva SPC.
Ta kampanja za cilj ima kulturocid, etnocid i asimilaciju Crnogoraca u srpski nacionalni korpus.
Njihova kampanja se zasnivala i zasniva na navodnoj “ugroženosti Srba” u Crnoj Gori, na njihovoj nemogućnosti da iskazuju nacionalno i vjersko opredjeljenje, govore srpskim jezikom i slično. Kolika je u stvari ugroženost Srba u Crnoj Gori dovoljno govori slobodno marširanje crnogorskim ulicama prije i za vrijeme pandemije koronavirusa. Srbi ne samo da su paradirali slobodno crnogorskim ulicama, već se istim tim ulicama pjevalo Srbiji, Kosovu i slično. Cijepane su i paljene crnogorske i zastave EU i NATO-a.
O tome da je zabranjeno praktikovanje vjere dovoljno govori podatak da je sveštenstvo SPC zaposjelo gotovo sve pravoslavne vjerske objekte u Crnoj Gori, a pravoslavnim Crnogorcima je onemogućeno da svoje vjerske običaje praktikuju u svetinjama koje su podizali njihovi preci.
Sada, nakon što je na parlamentarnim izborima većinu ostvarila “trojna koalicija” oko Demokratskog fronta, stvoreni su idealni uslovi za dalje jačanje srpske desnice u Crnoj Gori, konačno otimanje crnogorskih svetinja od Crnogoraca i asimilacija Crnogoraca u Srbe.
Sve ono što je već urađeno Crnogorcima u Srbiji.
Koliko suludo djeluju tvrdnje srpskih političkih lidera u Srbiji i Crnoj Gori o “ugroženosti Srba” najbolje govore podaci sa dva posljednja popisa stanovništa u ove dvije zemlje.
SRBIJA – 1991.godine / 139 239 Crnogoraca; 2011. godine 38 527 Crnogoraca.
CRNA GORA – 1991. godine / 57 453 Srba; 2011. godine 198 414 Srba.
Posmatrajući aktuelnu političku situaciju u našoj zemlji i smjer u kojem nas vodi nova “elita” postaje više nego jasno da je bojazan o gubljenju crnogorskog nacionalnog identiteta više nego opravdana.
R.P.G.C.
