Mandat u Podgorici, s pozicije Putinova režima, koji sistemski nastoji ugroziti stabilnost Evropske unije, bio je više nego uspješan – kaže u intervjuu Pobjedi hrvatski analitičar Davor Đenero. Ističe da SPC u Crnoj Gori nije duhovna, nego velikodržavna organizacija.
Završeni su izbori u Crnoj Gori, DPS nema većinu za sastav vlade. Opozicija se već dogovara i smatrate li realnim da vladu stvore stranke koje su programski toliko različite?
Vlast je uvijek privlačna. Očito je, međutim, da između dvije kleronacionalističke i velikosrpske izborne liste, i one treće, što je predvodi Dritan Abazović, nema nikakve političke veze. Iako govore da su se dogovorili o principima formiranja vlasti, očito je da govore različitim jezikom, jer Abazović vjeruje u načelo kompetencije i formiranje ekspertne vlade, a njegovi „partneri“ žele političku vladu.
Abazović želi nastavak dobrih politika DPS-a, ali bez te stranke i njenih kadrova, a njegovi „partneri“ na to niti ne pomišljaju – žele klerikalnu, isključivu Crnu Goru, s marginaliziranima manjinama, favoriziranim vrijednostima velikosrpstva i podložnost Putinu i Rusiji. Ako gospodin Abazović misli da bi s nekoliko svojih parlamentarnih mandata mogao obuzdavati nakupljenu potrebu za revanšizmom i zatiranjem crnogorske državnosti, da bi mogao usmjeravati opstanak dobrih javnih politika, onih unutarnjih i vanjskih, bitno je precijenio svoje realne snage. Pitanje je, dakle, samo, hoće li Abazović pobjeći od zala moguće koalicije s kleronacionalistima prije formiranja vlade ili tek koji tjedan ili mjesec nakon formiranja vlasti. Odgovor na to pitanje nije nevažan: ako se vlada ne formira, doći će do parlamentarne krize, koja se konstitucionalno rješava novim izborima, a ako kleronacionalisti formiraju većinu i onda se iz nje „riješe“ Abazovića, mogli bi „u hodu“, s pozicije vlasti, „reorganizirati većinu“ i bez novih izbora pridobiti koruptivnu parlamentarnu većinu.
Opozicija pobjedu slavi širom Crne Gore srpskim trobojkama uz incidente na nacionalnoj osnovi? Kako Vama izgledaju ove slike iz Crne Gore?
Uvijek sam bio impresioniran načinom na koji je u povijesti, ali i u suvremenom razdoblju, Crna Gora integrirala pripadnike manjina koji su živjeli na njenom teritoriju. Tekovine su to još vladavine kneza Nikole, koji je naročito brinuo o zaštiti crnogorskih Muslimana, i to u vrijeme rata s Turskom.
Obnova državnosti Crne Gore za pripadnike manjina bila je olakšanje. Kad govorimo o Hrvatima, valja reći da hrvatska zajednica gotovo nigdje drugdje nije tako snažno zaštićena, kao što je u proteklom razdoblju bila u Crnoj Gori. Za sada se velikosrpski nacionalisti iživljavaju nad Muslimanima, kao i nad svjesnim Crnogorcima, a samo je pitanje vremena kad će na red doći i Hrvati u Boki i Albanci te se naći u jednakoj situaciji. Iako je počelo s „tko ne skače, taj je Šiptar“, Albance još uvijek štiti činjenica da uspostavljanje kleronacionalističke koalicije ovisi o glasovima Dritana Abazovića i njegove liste, ali ta „zaštita“ sasvim sigurno ne bi dugo trajala, ako bi ovoj skupini uspjelo formirati parlamentarnu većinu.
Iako su uvijek do sada uživali optimalnu zaštitu, Hrvati u Boki su ostali bez parlamentarne zastupljenosti, i to nakon vrlo „mutne“ operacije formiranja druge „hrvatske“ stranke, iza koje stoji čovjek kontroverzne biografije, koji uopće nije autohtoni bokeljski Hrvat, nego useljenik u Crnu Goru iz Srbije.
Iako su hrvatski mediji vrlo korektno i upućeno pratili izborni proces u Crnoj Gori, incidenti koji se ređaju nakon objave izbornih rezultata nisu dobili odgovarajuću medijsku pozornost, za razliku od Bosne i Hercegovine, gdje mediji i analitičari vrlo dobro razumiju što se događa i kakve bi mogle biti konsekvence tih događanja.
Crna Gora je u razdoblju od obnove samostalnosti do ovih izbora, paralelno s optimalnom zaštitom manjina, razvila i europski model dobrosusjedstva i riješila sve svoje granične probleme sa susjednim državama. U svim se susjednim državama, osim u Srbiji, naravno, budi zebnja da bi formiranjem parlamentarne većine i izvršne vlasti, koju bi predvodio kleronacionalistički blok, došao i kraj tom europskom dubrosusjedstvu na crnogorskim granicama.
Neviđena medijska kampanja u Srbiji pratila je izbore i još ne prestaje. Vučić je imao veoma aktivnu ulogu u svemu tome. Šta su težnje Srbije i koliko je Rusija imala uticaja na ishod izbora u Crnoj Gori?
Kao što znate, čovjek koji je bitno doprinio tome da Crna Gora više ne bude stup političke stabilnosti na Balkanu i oslonac europske i euroatlantske sigurnosti, dosadašnji ruski ambasador u Crnoj Gori Andrej Nesterenko, svoju diplomatsku misiju nastavlja u Hrvatskoj, gdje vjerojatno ima zadatak stvoriti novu zonu kaosa. Mandat u Podgorici, s pozicije Putinova režima, koji sustavno nastoji ugroziti stabilnost Europske unije, bio je više nego uspješan.
Ključna stvar koja se dogodila u razdoblju pred parlamentarne izbore u Crnoj Gori bila je napuštanje dosadašnje velikosrpske platforme na koju se oslanjala glavnina opozicije, jer ta platforma nije davala šansi za utjecaj na više od 25% biračkog tijela u Crnoj Gori, i zamjena te platforme obnovom ideologije svetosavlja, što su je kao srpski oblik fašizma tridesetih godina prošlog stoljeća oblikovali Nikolaj Velimirović i Dimitrije Ljotić.
Risto Radović je uspostavio socijalnu dinamiku kojom je velikosrpska organizacija, koja u Crnoj Gori neregistrirano djeluje kao navodno duhovna, crkvena organizacija, Srpska pravoslavna crkva, glumila poziciju žrtve, a „obrana svetinja“ pretvorena je u političku platformu. Iako je građanska Crna Gora odnijela relativnu pobjedu, i to u najvećem dijelu države, ova skupina proglasila je pobjedu, nekad Vasilija Ostroškog, nekad Riste Radovića, nekad samog Boga.
Crna Gora lider je u procesu pristupanja EU na Zapadnom Balkanu, a formira li se klero -nacionalistička administracija, kojoj bi Abazovićevi proeuropski ekologisti samo držali ljestve, jasno je da slijedi antieuroatlantska i proruska politika. Meta Rusije je članstvo Crne Gore u NATO savezu, a glavna ruska ideja već je stoljećima njihovo izbijanje na toplo more. Srbija, barem onakva kakvu oblikuje današnji Vučićev režim, nije se pomirila s obnovom državnosti Crne Gore, što su je velikosrbi zatrli 1918. godine. Četničke proslave i u nekim crnogorskim gradovima, i u Beogradu, slave samo jedno – novi pad crnogorske državnosti.
Evropa dosta nemušto prati ova dešavanja. Koliko su, po Vama, realne ocjene da je Zapad pustio niz vodu Crnu Goru i prepustio je retrogradnom nacionalističkom valu da bi u zamjenu za to Beograd priznao Kosovo?
Bojim se da je europska politika prema Crnoj Gori postupila jednako neracionalno kao kad se 2012. odrekla Borisa Tadića i otkazala mu potporu, vjerujući da s četničkim vojvodom Nikolićem i njegovim tadašnjim kalfom Vučićem može postići europeizaciju Srbije. Danas je očito kako je to bila teška pogreška, pa i EU priznaje da je demokracija u Srbiji u proteklih osam godina priča o neuspjehu i katastrofi. Velik dio europskih analitičara još uvijek ne razumije kako je velika šteta napravljena „ekvidistancom“ prema građanskoj Crnoj Gori s jedne strane i kleronacionalistima s druge.
Moji ozbiljni crnogorski prijatelji, neskloni teorijama urote, misle da je Crna Gora danas u stanju kao i 1918. godine, izdana od zapadnih saveznika. I ta ideja o prepuštanju Crne Gore velikosrpskim klerikalcima, kako bi se Beograd zauzvrat odrekao Kosova, ali i paradržave/entiteta u BiH, iako je možda suviše „urotnička“ ne čini se pretjerano nategnutom.
Tko god se poigrava održivošću Crne Gore kao suverene države, poigrava se i nestabilnošću na europskom jugoistoku. Ta je nestabilnost u interesu Rusije, ali sigurno ne pogoduje europskim zajedničkim politikama. Površnost, diletantizam i nedostatak političke vizije glavni su razlozi koji uzrokuju neadekvatan politički odgovor Europske unije na novu krizu na njenom južnom rubu.
Koliko je realno da u 21. vijeku crkva i Amfilohije imaju toliki uticaj na društvo da su bukvalno jači od crnogorske države? Kako objašnjavate taj uticaj?
Najgluplja rečenica koju sam u zadnje vrijeme pročitao je ona da se Risto Radović u svojoj borbi protiv građanske Crne Gore zapravo borio za vrijednosti sekularizma, a neki u Beogradu, koje smo smatrali liberalnim demokratama, „naivno“ govore o tome kako bi se sada, nakon što je pobijedio na izborima, Risto Radović mogao povući iz politike.
Prije nekoliko godina na jednoj sam diplomatskoj večeri slušao vatikanskog diplomatu, koji je s prezirom govorio o radikalnoj frakciji među hrvatskim klerom i biskupima. Vrlo je uvjereno izgovorio snažnu rečenicu: „Znate, oni nisu sluge našeg Gospodina“.
Pogledajte Rista Radovića, njegovu biografiju i sve ono što je u proteklim desetljećima radio s Cetinja. Uvijek je samo zagovarao velikosrpsku agresiju i podupirao ratne zločince iz ratova na području cijele bivše Jugoslavije. Nekima od dvorjanika tih ratnih zločinaca, što sada sudjeluju u kleronacionalističkoj koaliciji, pokrovitelj je i danas. Stanimo u cipele spomenutog vatikanskog diplomata: bi li on povjerovao da je Risto Radović sluga Gospodinov. Ne bi, kao što to odavno nije vjerovao, na primjer, duhoviti i pronicljivi Pera Luković.
SPC u Crnoj Gori nije duhovna, nego velikodržavna organizacija. Radović je modernizator ideologije Nikolaja Velimirovića, dakle, ideolog skupine koja bi mogla formirati parlamentarnu većinu. Crna Gora još uvijek nije poražena, jer ključ i bravu drži Dritan Abazović. Omogući li on Radovićevim sljedbenicima stvaranje većine, gospodar sudbine Crne Gore postat će Risto Radović. Tada će biti kasno Europskoj uniji i NATO savezu da shvate što se zapravo dogodilo. Više neće biti manevarskog prostora za popravljanje stanja, kao što ga, uostalom, nema niti u Vučićevoj Srbiji.
