Zamislite samo jedno veliko centralno skladište, nalik na kulu epskih pjesama, ispunjeno do vrha hranom i sredstvima za higijenu, od kojeg kamioni puni dobara bez ikakvih komplikacija putuju preko naših planina, dolina i krivudavih puteva, dok magično zaobilaze gužve u špicu sezone, kako bi na poziv ili klik građani dobili sve što im je potrebno.
Vlada Crne Gore je, zvanično, na odmoru, ali premijer Milojko Spajić ne pušta građane da se odmore od njegovih ideja koje su posvađane sa svakim oblikom pragmatičnosti, pa je ovoga puta odlučio da najavi osnivanje preduzeća za robne rezerve i direktnu dostavu namirnica. Zvuči iracionalno i lišeno svake logike? To je zato što upravo takvo i jeste.
Ova logistička čarolija, koja prkosi zakonima fizike, još jednom nas stavlja pred dilemu – da li premijer zaista vjeruje da je sve baš tako jednostavno ili samo očekuje da će građani u to povjerovati. Ukoliko neko krene u obesmišljavanje njegovih fantazija ni rukavi ljetnjih majica neće biti previše kratki da se iz njih izvuče džoker – podsjetnik kako bivša vlast nije otvorila niti jedno državno preduzeće za skladištenje rezervi i dostavu.
Zamislite samo jedno veliko centralno skladište, nalik na kulu epskih pjesama, ispunjeno do vrha hranom i sredstvima za higijenu, od kojeg kamioni puni dobara bez ikakvih komplikacija putuju preko naših planina, dolina i krivudavih puteva, dok magično zaobilaze gužve u špicu sezone, kako bi na poziv ili klik građani dobili sve što im je potrebno.
Vratimo se iz ove bajke u stvarnost u kojoj kilometri nijesu samo brojevi na mapi, a kamioni nijesu teleportacione mašine – u realnost u kojoj se svaka teorija suočava sa tvrdoglavim činjenicama poput troškova izgradnje, nabavke, poslovanja, zarada, održavanja, administracije i kontrole kvaliteta, a sve to dodatno otežano udaljenošću.
Ipak, dajmo sebi malo prostora, uz najbolju volju da naša zemlja bude prva u stvaranju jednog magičnog logističkog poduhvata, da razumijemo viziju koju je Spajić predstavio. Za početak, skladište rezervi treba da bude dovoljno veliko da u njega stanu zalihe za 10-20 dana prodaje, sa kapacitetom za rukovanje robom vrijednom 10-12 miliona eura. Kako je predstavnik jednog od PES-ovih koalicionih partnera odlučno krenuo u borbu protiv profesionalnog sporta, za koji je ocijenio da samo šteti mladima, za ovaj megalomanski projekat mogli bismo da koristimo neku od sportskih dvorana, dok stadion, onako zapušten i neupotrebljiv za utakmice, može da posluži kao noćni parking za dostavna vozila.
Premijer je očigledno zanemario činjenicu da Crna Gora, koja ima populaciju manju od jednog osrednjeg evropskog grada, nije tržište za koje je isplativo planirati ovakve logističke lavirinte u oblasti u kojoj se odavno prešlo na sofisticirane sisteme upravljanja inventarom i Just-in-Time tehnologiju. Na osnovu čega očekujemo da bi to kod nas moglo da funkcioniše? Pa, na osnovu toga što nam je premijer najavio…
Dok se hipotetički radujemo implementaciji naprednog softvera za upravljanje zalihama, porudžbinama i isporukama, još više bi trebalo da nas veseli ideja o ekspresnoj obuci stručnjaka koji će nadzirati ove sisteme, jer sad znamo na što se ono pominjanje digitalne strategije i digitalnog obrazovanja u nacrtu trogodišnje fiskalne strategije odnosi. Ako pretpostavimo da bi dnevni broj porudžbina bio između 20.000 i 40.000 u idealnim uslovima bi nam trebalo između 800 i 1.500 dostavnih vozila, kao i softverska magija koja bi njima upravljala.
Možda smo svi kojima nam ova ideja ne zvuči racionalno samo nedostojni Spajićevih planova, ali nekoliko sitnih detalja naprosto upada u oči. Ovom grandioznom skladištu nijesu potrebni samo radnici za utovar i istovar namirnica, već, kako se ne bi desilo da vam uz porudžbinu dostave gratis salmonelu, i desetak sanitarnih inspektora koji ispunjavaju uslove za obavljanje tog posla.
Tu nije kraj otvaranju radnih mjesta – pored minimum hiljadu dostavljača, zamislite još stotine operatera u službi za korisnike, nekoliko desetina profesionalaca u službama za upravljanje logističkim softverom, tim za održavanje vozila, higijeničare, knjigovodstvo… Svim ovim sektorima treba dodati rukovodioce, šefove odjeljenja i njihove pomoćnike, a ukoliko se bude insistiralo na decentralizaciji tu su i dodatne službe u svakoj od opština. Ako samo uzmete cijenu bilo koje od tih pozicija, pomnožite brojem koji je ovdje potreban, zatim sa 12 mjeseci u godini…
Dok množite i sabirate vjerovatno ste već došli do brojke koja bi se teško uklopila u državni budžet, pa ne sumnjamo u potrebu za dodatnim kreditnim linijama – možda baš da bi ona razvojna banka, koja se toliko dugo najavljuje dobila neku svrhu, pošto privatni sektor može slobodno da se ugasi, jer će svakako izgubiti smisao u budućnosti u kojoj, umjesto da za njihov razvoj stvara bolje uslove, preduzetničke ideje sprovodi – država.
