Izloženost djece video sadržajima u vaspitnim ustanovama potrebno je urediti i svesti na minimum, smatraju psiholog Miloš Bulatović i magistar pedagogije Sara Jovanović, ističući da u vrtićkim grupama u kojima borave djeca do treće godine televizore ne bi trebalo koristiti za emitovanje video sadržaja.
Bulatović i Jovanović su saglasni da je u Crnoj Gori neophodno poboljšati uslove i načine rada vrtića, a vrijeme koje djeca provode uz televizor u vaspitnim ustanovama zamijeniti aktivnostima koje podsticajno djeluju na razvoj kognitivnih, fizičkih i socio-emocionalnih sposobnosti.
Iz Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija (MPNI) su agenciji MINA kazali da se u crnogorskim predškolskim ustanovama televizor koristi kao nastavno sredstvo u okviru važećeg programa.
Kako su naveli, budući da je program u vrtićima prilagođen razvojnim karakteristikama, otvoren i fleksibilan, vaspitačima je ostavljen prostor da kreiraju sadržaj u skladu sa dječijim potrebama i interesovanjima.
Na pitanje koliko je predviđeno da djeca u vrtićima vremenski provedu uz ekran i da li se taj period razlikuje po uzrasnim grupama, iz MPNI su kazali da Programom za predškolsko vaspitanje i obrazovanje nijesu propisani vremenski intervali u kojima se televizor koristi kao nastavno pomagalo, dodajući da, kao i sva druga nastavna pomagala, ne bi trebalo da se koriste prečesto.
Iz MPNI su kazali da je preporuka tog resora da se “sistemski i detaljno pristupi upotrebi televizora” u predškolskim ustanovama, ali nijesu odgovorili na pitanje da li se razmatra detaljnije ili sistemsko uređenje načina upotrebe ekrana u predškolskim ustanovama.
Bulatović je, u intervjuu agenciji MINA, upozorio da izloženost djece video sadržajima može imati višestruko loš uticaj na razvojni tok djeteta, posebno u ranom uzrastu, ističući da, kada se govori o izloženosti djece ekranima u vrtiću, treba imati u vidu i činjenicu da su djeca svakako i izvan vrtića izložena video sadržajima, odnosno ekranima.
On je ukazao na preporuke Svjetske zdravstvene organizacije, ali i drugih relevantnih institucija, prema kojima djeca do druge godine ne bi trebalo uopšte da budu izložena ekranu, dok je za djecu od tri do četiri godine granica sat vremena dnevno.
“U grupama kao što su jaslena (mlađa i starija), kao i u mlađoj grupi, u kojima borave djeca uzrasta od nula do tri godine postoji nulta tolerancija na izloženost djece video sadržajima”, rekao je Bulatović.
Kako je dodao, u ostalim grupama, gdje su djeca uzrasta od četiri do šest godina, potrebna je minimalna zastupljenost i stroga kontrola video sadržaja.
“Kada govorimo o upotrebi video sadržaja u predškolskim ustanovama, moramo biti više nego oprezni. Svaka upotreba određenih sredstava može preći u zloupotrebu, i to na štetu djece koja su u sistemu predškolskog obrazovanja”, naveo je Bulatović.
On je pojasnio da izloženost video sadržajima može direktno uticati na određene perceptivno-kognitivne funkcije, kao što je pažnja.
“Na razvoj motoričkog domena, izloženost djece video sadržajima može imati negativnu implikaciju kroz činjenicu koja je manje više svima poznata i očigledna, a to je da se djeca nerijetko ponašaju “kao da su hiponotisana” u momentima kada su izloženi različitim video sadržajima”, rekao je Bulatović.
Kako je dodao, još jedan negativni efekat je da vrijeme provedeno ispred ekrana redukuje vrijeme koje se može utrošiti na interakciju sa drugom djecom i odraslima, što kasnije može uticati na (ne)formiranje realnih (ne virtuelnih) socijalnih odnosa.
“U okviru govorno-jezičkog domena, više nego jasno je da su intezitet i frekventnost stimulacije govora kod djece u suprotnoj sprezi sa intezitetom i frekventnošću izloženosti video sadržajima”, naveo je Bulatović, dodajući da ne čudi što roditelji nerijetko moraju da ulažu ogromne napore i novac kako bi ispravili probleme koji nastaju kada razvoj govora ne krene pravovremeno i na očekivan način.
“Dostupnost i korišćenje video sadržaja može nanijeti štetu i vaspitačima u predškolskim ustanovama. Oni mogu upasti u rizik da se pribjegava strategiji lakše kontrole djece korišćenjem video sadržaja”, kazao je Bulatović.
Kako je dodao, korišćenje video sadržaja može uticati na redukciju kreativnosti i inovativnosti kod vaspitača, kojima je pored stereotipnog mišljenja da oni treba ‘’samo da čuvaju djecu’’, jedan od glavnih zadataka da pruže sve što će jednom malom biću u periodu ekspanzivnog rasta i razvoja biti dobra osnova za dalji rast i razvoj kroz život.
“Niko ne govori o tome što se latentno pojavljuje, a to je da izloženost video sadržajima utiče na to da se polako uvećava jaz u interakciji i komunikaciji između djece i vaspitača i djece u njihovim vaspitnim jedinicama i grupama”, naveo je Bulatović.
Prema njegovim riječima, alternativa upotrebi video sadržaja u vrtićima mogu biti srazmjerno veća pristutnost brižljivo biranog audio sadržaja koji može dati podršku u stimulaciji razvoja djece u predškolskim ustanovama, realizacija što većeg broja brižljivo odabranih aktivnosti u dvorištima predškolskih ustanova, kao i potpuno promijenjen pristup u odabiru i realizaciji interaktivnijih aktivnosti u samim prostorijama u kojima borave vaspitne grupe.
Bulatović je ukazao na probleme u predškolskim ustanovama koji se odnose na prebukiranost grupa, manjak kadrovskih i prostornih kapaciteta, navodeći da bi njihovo rješavanje moglo smanjiti potrebu za ekranima u vrtićima.
Prema njegovim riječima, MPNI, kao krovna institucija, treba da kroz odgovornije ponašanje, uz uvažavanje principa realnosti, radi na stvaranju višestruko boljih uslova u vaspitno-obrazovnim ustanovama.
“Vaspitača treba da bude više, vaspitne grupe treba da imaju broj djece u skladu sa normama i standardima, kao i da svi gradovi i regije u našoj zemlji budu podjednako zanimljivi za sve porodice”, naveo je Bulatović.
Iz podgoričke Javne predškolske ustanove (JPU) “Đina Vrbica” agenciji MINA su, na upit o načinu na koji je upotreba televizora regulisana u njihovim vaspitnim jedinicama, kazali da je kod djece na predškolskom uzrastu potrebno razvijati digitalne kompetencije u kontaktu s informacijsko-komunikacijskim alatkama i mogućnostima njene upotrebe u različitim aktivnostima.
Kako su rekli, u njihovim vaspitnim jedinicama se, na jaslenom uzrastu, do tri godine, insistira na auditivnim sadržajima, pokretnim igrama, razvijanju slušne pažnje, fizičkim i senzornim aktivnostima, kao i vizuelnim sadržajima kroz raznovrsne slikovnice i senzorne knjige.
Iz JPU “Đina Vrbica” su pojasnili da se u grupama uzrasta od tri do šest godina djeci vizuelno predstavljaju sadržaji i putem televizora koji su u skladu sa temom koja se obrađuje.
Na pitanje koliko vremenski djeca u vrtiću tokom dana provode uz televizor, iz JPU “Đina Vrbica” su kazali da upotreba TV uređaja na predškolskom uzrastu nije svakodnevna, “već po potrebi i u skladu sa temom koja se obrađuje”.
Magistrar pedagogije Sara Jovanović smatra da televizor može biti važno sredstvo, ali da je značajno razgraničiti način njegove upotrebe u vrtićima.
Prema riječima Jovanović, ukoliko se televizor koristi u vrtiću, njegovu upotrebu treba svesti na minimum – samo za potrebe ostvarivanja vaspitno – obrazovne funkcije, odnosno, ne duže od vremena trajanja tog materijala – optimalno tridesetak minuta, uz obavezan nadzor vaspitača.
“Nije poželjno da se funkcija TV uređaja u vrtiću svede na emitovanje crtaća, kako bi se djeca umirila i svoju pažnju usmjerila na emitovani sadržaj”, rekla je Jovanović agenciji MINA.
Ona je naglasila da se gledanje televizije ne preporučuje djeci uzrasta do dvije godine i dodala da u tim vrtićkim grupama telvizor ne bi trebalo da postoji.
“U ostalim vrtićkim grupama (po godinama ili mješovitim), gdje je uzrast djece od dvije do šest godina, TV, uvažavajući postojeće preporuke, može postojati, ali se moraju urediti načini korišćenja”, istakla je Jovanović.
Kako je dodala, vrtić je prostor u kom djeca, kroz igru, kako onu u zatvorenom, tako i onu na otvorenom, nastavljaju razvijati razne sposobnosti – koginitivne, fizičke i socio-emocionalne, pa je važno jasno definisati i osmisliti uslove korišćenja TV uređaja.
