Nekoliko godina unazad insistiramo na totalnoj reformi sistema zaštite od nasilja jer je on do sada bio nefunkcionalan, poručila je za Antenu M direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević, komentarišući sve veći broj prijava nasilja u našoj državi kojima svakodnevno svjedočimo.
“Nemamo ukupne analize da možemo da kažemo da je ovo neka eskalacija nasilja, prije se čini da je su se osobe koje trpe nasilje osnažile da prijavljuju”, kazala je Raičević.
Raičević je istakla da je dobro da postoji svijest među ženama da ne treba da trpe nasilje, ali da bi te prijave imale smisla i da bi dovele do promjene mora da slijedi jedan efikasan i brz odgovor nadležnih institucija.
“Već ne znam koliko godina unazad mi insistiramo na totalnoj reformi sistema zaštite od nasilja jer je on do sada bio nefunkcionalan. Nedovoljno resursa je država izdvajala za borbu protiv nasilja u smislu ojačavanja kapaciteta policije, tužilaštva, o nevladinom sektoru da i ne govorim. Potrebna je jedna apsolutna reforma koja mora da dovede do toga da se mnogo povećaju nadležnosti tužilaštva u ovoj oblasti, ali isto tako i da se formiraju posebna odjeljenja koja će se baviti isključivo ovom problematikom, zbog velikog broja predmeta, zbog kompleksnosti predmeta, zbog potrebe za međuinstitucionalnom saradnjom. Dakle, važno je da imamo dovoljno i ljudskih i drugih kapaciteta za borbu protiv nasilja”, pojasnila je Raičević.
Kaznena politika je, kaže Raičević, još uvijek blaga, bliže zakonskom minimumu i vrlo često se pogrešno koriste olakšavajuće okolnosti, tj. činjenica da je neko otac porodice, što nikako ne bi smjelo biti korišteno kao olakšavajuća okolnost. Neophodna je oštrija kaznena politika, poručuje Raičević.
“Da bi došlo do adekvatne kaznene politike, potrebno je da sve institucije u lancu od policije, tužilaštva, pravosuđa rade svoj posao u skladu sa zakonom. A osim toga, neophodno je razmišljati u smislu promjene stavova, odnosno raditi mnogo više na obrazovanju najmlađeg uzrasta, govoriti mnogo o tome šta je nasilje, predstavljati i one oblike koje nisu fizičko nasilje, a zapravo su najprisutniji.
I naravno potrebno je organizovati psihosocijalne tretmane za počinioce nasilja na način kako to standardi predviđaju. Taj psihosocijalni tretman, da pojasnim, nije psihoterapija, što se često smatra, pa se onda vrlo često ovakvi programi smiještaju u zdravstvene ustanove. To je u stvari program za prihvatanje odgovornosti i promjenu ponašanja. I takvi programi postoje u Austriji, u zapadnim evropskim zemljama, postoje i u Hrvatskoj.
Međutim, vrlo je važno da njih vrše obučeni profesionalci, da se rade u skladu sa standardima i u saradnji sa organizacijama koje se bave zaštitom prava žrtava, kako bi zapravo efekat tih programa bio odgovarajući i kako ne bi dolazilo do nekih zloupotreba, manipulacija, koje su često svojstvene nasilnicima koji pohađaju ovakve programe”, dodala je Raičević.
Raičevic je za naš radio kazala da u Centru za ženska prava izdvajaju velike resurse i napore da obezbijede svim korisnicama potrebne usluge bez gotovo nikakve podrške države do sada.
“Mi imamo u prosijeku 300 korisnica godišnje i taj broj se iz godine u godinu pomalo povećava. Imali smo jedan veliki skok 2019. i 2020. godine i u periodu poslije korone. Čini mi se da će se taj broj povećavati, međutim ono što je donekle problem je i što su kapaciteti organizacije skoro pa popunjeni kada je u pitanju pružanje besplatne pravne pomoći, psihološke podrške i psihoterapije.
Dakle, radimo jedan posao koji bi zapravo država trebalo da radi i naravno ne žalimo se zbog toga jer ovakvi specijalizovani servisi kakve pružuju ženske nevladine organizacije su zaista neophodni, jer oni moraju imati određene specifičnosti u odnosu na državne servise koji su opšteg karaktera i koji vrlo često nisu usklađeni sa potrebama osoba koja trpe nasilje, atu su naravno žene i djeca”, zaključila je Raičević.
