Pismo prenosimo u cjelini
Za svojih osamdeset i kusur godina imao sam prilike da gledam kako ustaje i pada Crna Gora, a neka mi se ne zamjeri na neskromnosti imao sam prilike i da učestvujem u njenim usponima. Gledao sam i nekadašnje rušioce koji su, s novom sviješću, iskreno i od srca izgrađivali novu Crnu Goru. Svaki njen uspon doživljavao sam i lično i emotivno kao neko kome je do kraja ova država bila najviša vrijednost. Te vrijednosti dijelio sam i s onima naučnim i kulturnim radnicima s kojima danas izgleda mogu zboriti jedino s druge strane meteriza.
Godinama unazad brojni crnogorski intelektualci ukazuju na izdaju nekadašnjega prvoborca nezavisne Crne Gore. Iako sam i sam imao prilike da čujem i pročitam njegove stavove u kojima se relativizuje rušilačka uloga moračkoga monstruma Amfilohija Radovića koji je zabio nož u multikulturno srce Crne Gore prvo simbolički crkvom na Rumiji, a onda i javnim izlivima mržnje prema svemu što nije srpsko te gusto ispletenom mrežom stranih popova, iako je neposredno prije potonjih izbora promovisao Amfilohijeva komesara Gojka Perovića kao novu nadu Crne Gore, bio sam ubijeđen da će u ključnome momentu Miško Perović stati na stranu Crne Gore.
Njegov tekst u “Vijestima”, objavljen 8. septembra ove godine, raspršio mi je iluzije. Miško veli da je kralj Nikola izgubivši vlast izgubio i državu, a Đukanović samo vlast. Tako Miško Perović, bivši indipendista i borac za građanske vrijednosti Crne Gore, ukriva tragove tihoga slamanja države. Više je on nego svjestan da nedavno obnovljena Crna Gora još uvijek nije izgradila institucionalni štit od onih intelektualnih, političkih i crkovnih dušmana koji od ‘45. godine sanjaju ovih dana proslavljenu pobjedu.
Miško Perović kojega sam znao učestvovao je u emancipaciji onih političkih elita koje su obnovile nezavisnost crnogorsku. Miško Perović kojega sam znao bio je moralna podrška crnogorskoj mladosti iz 90-ih godina koju je na Trgu nezavisnosti u Podgorici predstavljao više ne tako mladi, ali dosljedni Peđa Vušurović, kojega on sramotno danas naziva govornikom koji je od liberala postao ataše posljednje evropske političke policije. Miško Perović kojega sam ja znao ne bi otvorio širom svoje novine današnjemu Mišku Peroviću koji bezočno kida noseve dosljednih boraca za crnogorski prosperitet. Današnji Miško Perović najslikovitija je potvrda one narodne: “Daj Bože da mi umre dobrotvor!”
NA ČELU “NOVIH” CRNA KAPA I CRNA IDEOLOGIJA
I da se zna: ovaj tekst nije lamentacija nad izbornim rezultatima niti nad sudbinom Mila Đukanovića. Da nije ničega drugoga, isuviše teško breme godina ne bi mi dozvolilo da zapadnem u patetičnu kuknjavu za bilo kojom vlašću.
Ovaj je tekst pobuna protiv bezočnoga iskrivljavanja stvarnosti i dezinformisanja zloupotrebom uloge u nekadašnjoj borbi za nezavisnu Crnu Goru ne ovu postizbornu no onu željenu, koju neće predvoditi crna kapa i crna ideologija za koju smo mislili da je poražena u Drugome svjetskom ratu.
U pravu je Miško Perović kad veli da je “obarajući mirnim putem Đukanovićevu sve tvrđu diktaturu, Crna Gora zakoračila u novu istorijsku eru”. U pravu je ako je tačno što kaže da je na ovim izborima “poraženo i partizansko i četničko shvatanje Crne Gore”.
Ta era poznata je onima koji pamte 1942. ili znaju kakva je sloboda u Crnoj Gori proslavljana tada. Preuzevši na sebe ulogu Andrije Radovića, Miško Perović slavi novu slobodu u kojoj su vidimo to u prvome talasu te slobode poraženi četnici i partizani.
Budući da je glavni slavljenik novoosvojene slobode Amfilohije Radović sve “ugledne” četnike davno posvetio, jasno nam je kakav će sud nova zvanična i vlasti nepodložna istoriografija donijeti o partizanskoj Crnoj Gori.
Kao partizanski sin i čovjek svjestan partizanske i komunističke uloge u obnovi i izgradnji zapuštene, porušene, pregažene i zaboravljene Crne Gore nikad neću pristati na sramotnu ulogu koju im vijeta Amfilohijeva propagandna mašinerija. Niti ću pristati na tu novu Crnu Goru, oslobođenu rodoljuba koji su bili i multinacionalni i multikonfesionalni i multikulturni – i prije no je to proklamovala današnja Crna Gora.
MIŠKOVI OSLOBODIOCI SLAVE 1918.
Postizborno vrijeme pokazalo je bjelodano da današnji Miško Perović može po svemu zaviđeti onome kojega patološki mrzi. Povlačeći se u opoziciju, Milo Đukanović pokazao je sposobnost državnika koji u najtešnjem mogućem porazu bez tenzija odlazi, ne sklapajući savez sa crnim đavolom iz Cetinjskoga manastira da bi spasio svoju partiju i lično bogatstvo.
Đukanović je pokazao da je s Đavolom davno raskrstio. Mišku Peroviću ostalo je još samo da mu kumuje. Slavljenje propasti partizanske Crne Gore negacija je antifašističke tradicije crnogorske, one tradicije koja joj je vratila pravo na život i ispravila nepravdu Podgoričke skupštine čiju su stogodišnjicu slavili Miškovi današnji oslobodioci!
Glavna Đukanovićeva greška je u tome što nije raskrstio i s partnerima izvan manastira. Kad današnji biznismen, vlasnik banaka, mikrokreditnih institucija, medija i fabrika Miško Perović oslikava trideset godina diktatorskoga mraka u Crnoj Gori, ja se prisjetim onoga profesora matematike Miška Perovića s početka 90-ih i pitam se jesmo li u tih trideset godina živjeli u istoj državi. Da je Đukanović pokazao na vakat tvrdu spremnost da niz vodu pušti sav talog koji se decenijama kupio oko crnogorske vlasti, ne bi njegov nekadašnji poslovni partner Miško Perović pobjedu slavio s barjaktarima crnih zastava.
U Perovićevoj novoj Crnoj Gori nema mjesta za mladost sa Trga nezavisnosti
Moj bivši prijatelj Miško Perović veli da su tri pobjedničke koalicije zajedno sa Crkvom iznijele pobjedu građanske Crne Gore. U toj novoj Crnoj Gori pravo građanstva rezaće se po mjerilima međuratne Jugoslavije. Ta nova građanska Crna Gora, za koju Miško Perović veli da će biti inkluzivna i da će imati mjesta za sve svoje raznolikosti, već je pokazala kroz tekst svoga glasnogovornika da u njoj pravo građanstva nema ona mladost koja se okupila na Trgu nezavisnosti u Podgorici, nema to pravo jer je prikazana kao izmanipulisana svjetina.
Kakva je ta nova građanska Crna Gora mogli smo se u prvim danima proslave pobjede uvjeriti gledajući zastrašujuće slike prebijenih muslimana, polomljenih stakala na vjerskim objektima i stravičnih poruka manjinama, no te tragove Miško ukriva da mu ne pokvare slavljeničku euforiju.
P.S. Pošto se javnost pita što o svemu ovome misli Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, neka se zna da ovo pismo potpisujem kao njen član.
