Nosilac ove ideje, smatraju sagovornici Pobjede, bila je i ostala Srpska pravoslavna crkva.
Reagujući na najave mitropolita crnogorsko primorskog SPC Amfilohija Radovića da će vratiti kapelu Aleksandra Karađorđevića na Lovćen, graditi crkvu svete Trojice na prostoru između Biljarde i Vladinog doma na Cetinju, u kojoj planira da pohrani tri relikvije, te nastaviti radove na bogomolji na Zlatici, sagovornici Pobjede istakli su da nijesu iznenađeni.
Generalni sekretar Matice crnogorske Ivan Ivanović smatra da je izrazito političko djelovanje SPC u Crnoj Gori, od dolaska Amfilohija Radovića 1991. godine, svoj vrhunac dostiglo na nedavno završenim izborima, te da je proklamujući ciljeve Garašaninovog Načertanija, SPC koristila davno oprobane metode za asimilaciju Crnogoraca.
“Ne priznajući crnogorski nacionalni identitet otvoreno je radila protiv crnogorske države. Nažalost, najveći dio proteklog perioda karakteriše saradnja crnogorske vlasti sa SPC, i izdašna materijalna pomoć. Neodlučnost države da djelovanje SPC podvede pod zakone Crne Gore, a nakon toga i uzmicanje institucija od sprovođenja pravosnažnih presuda za uklanjanje nelegalnih objekata, ojačali su položaj ovog najsnažnijeg eksponenta velikosrpske politike u Crnoj Gori”, kazao je Ivanović.
Generalni sekretar Matice crnogorske istakao je da je za protekle tri decenije Amfilohije Radović uspio da, kod svojih vjernika, preoblikuje tradicionalno pravoslavlje karakteristično za Crnogorce, a da ga je zanemarivanje pitanja pune obnove autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, koja bi odražavala duhovni i nacionalni identitet državotvornog naroda, dodatno ohrabrilo.
“Danas, kada se i zvanično stavio na čelo opozicione kolone i odlučujuće doprinio njihovom rezultatu, gospodin Amfilohije želi da valorizuje svoj angažman realizujući namjere s kojima je i “službeno” došao u Crnu Goru. U slavodobitnom zanosu sada bi – pored uklanjanja mauzoleja s Lovćena i obnavljanja kapele Aleksandra Karađorđevića – da na sred Cetinja podigne crkvu, i tako u drugi plan stavi najveću crnogorsku svetinju Cetinjski manastir i dodatno ponizi Crnogorce”, upozorava Ivanović.
Istaknuti intelektualac, publicista, višegodišnji direktor Nacionalne biblioteke “Đurđe Crnojević” Čedomir Drašković kaže za Pobjedu da su se “samo naivni mogli ponadati da je prošlo vrijeme buljuk demokratije i krstaške slobode iz vremena slijepih “miševa” s početka devedesetih: koji lete, a ne vide, i koji lako prenose bjesnilo…”.
“Umjesto što smo se nadali proklamovanom pomirenju od nosilaca ideologije litijaša i molebanovića, oni su nam se svo vrijeme uskopišteno “nadnosili”: Ne damo (vam) svetinje! Dakle, po stečenom “pravu” okupatorskom iz 1918. godine, i pravilu kvislinškom, potom. Iako bi to trebala biti očigledna istorijska sramota, duhovna sablazan, i ukupna kulturološka nakarada na konto ,,nebeskog naroda”, pod uslovom da nemaju entitetskih praznina i identitetskih trauma”, kaže Drašković.
Po aktuelnom dajbabskom “proročanstvu”, kaže Drašković, velikodržavne srpske pustahije i prateće im zloguke kandžirepe, naumni su na još jedno bezumlje: da Njegoša ponovo zaziđu u karađorđevićku kapelu. Da ga “počaste” taman kao što su ga nedavno htjeli “posvetiti” zajedno sa srpskim zločinačkim popovima iz Drugog svjetskog rata (Macom, sa 57 dokazanih zločina, i bratom mu “duhovničkim” popom Šiljkom).
“Ljudi bez savjesti, pa još u “tankoj” državi – mogu da rade svašta. Da čak i pod zlatnim sjajem raskošne ikonografije – seire u banalizovanju, i nadgornjavaju se u vradžbinama; da ovozemaljski varaju, kleveću, podmeću, kunu; da razvaljuju i burdaju sve što je na putu njihovom klero-nacističkom zaumlju. Tako bi oni na Cetinju i ono što nije uspjelo Karađorđevićima, veliki Saborni hram iznad Cetinjskog manastira. Pa i da raspolažu sa tri hrišćanske svetinje koje su povjerene Cetinju i Crnoj Gori”, ističe Drašković.
Srbiziranje Crnogoraca
Istoričar Boban Batrićević podsjeća kako je Amfilohije Radović više puta rekao da bi prije no umre najsrećniji bio ukoliko na Lovćenu podigne kapelu.
“Time bi stavio pečat na svoju trodecenijsku misiju koja je imala samo jedan cilj – srbiziranje Crnogoraca preko njegove verzije pravoslavlja s nikad u Crnoj Gori do njegova vakta upražnjivanim obredima te potpuna izmjena arhitektonskog ambijenta crnogorskih crkava i manastira, koje nakon njegove restauracije više liče na šumadijski koncept gradnje nego na staru crnogorsku recentnu arhitekturu”, primjećuje Batrićević.
On upozorava da se “Amfilohije ne šali: “Sve što je zamislio ostvario je””.
“I sada će, naročito ukoliko u Crnoj Gori vlast formira njegova izborna lista. Nakon Amfilohijeve crkve na Lovćenu ni Cetinje ni Crna Gora ne bi bili ono što su bili dotad. Ravnogorsko obilježje ne ide na crnogorsku simboličku kapu. Ali neka Radović zna, lovćenska kapa i cetinjska zemlja neće dozvoliti bilo kakvu arhitektonsku egzibiciju, nama makar ne može prodavati priču koju je prodao dostini. Neka svoje bagere i neimare usmjeri tamo đe mu može proći. Cetinje je u januaru litijašima reklo “Nema šetnje”, siguran sam da će omladina reći i da “Nema gradnje”, poručio je Batrićević.
Reditelj Blagota Eraković, reagujući na najave novih gradnji Amfilohija Radovića, kazao je kako se prvi čovjek Srpske crkve u Crnoj Gori ponaša kao čovjek sa kraja 16. i početka 17. vijeka kada je živio veliki pisac Servantes, s tim da se mitropolit ne ponaša kao Servantes nego kao don Kihot.
“On odavno juriša na vjetrjenjače, mijenja štitonoše pa je Sančo Pansa neko od njegovih duhovnika a neko od političara čiji je on pokrovitelj i pokretač. Zna se kako je don Kihot prošao jurišajuću na vjetrenjače. Tako će i gospodin Amfilohije proći jurišajući na Crnu Goru i njene svetinje. Moj iskreni savjet mu je da prizna autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu, da ispuni svoju životnu želju i stavi bijelu pana-kamilavku na glavu (poglavara pravoslavne autokefalne crkve) koju su nosili svi crnogorski mitropoliti od najstarijih vremena sve do 1918. godine. Ovo nije nikakav ironijski savjet nego savjet dobroželitelja koji pouzdano zna da mu je životni san da stavi bijelu pana kamilavku na glavu, što u srpskoj pravoslavnoj crkvi nikada neće doživjeti”, poručio je Eraković.