Klimatske promjene dešavaju se brže nego što se očekivalo, svijet se ubrzano kreće prema granici zagrijavanja od 1,5 stepeni Celzijusa, a klimatski hazardi su sve učestaliji i postaju izazov i za najrazvijenije ekonomije, dok za one u razvoju mogu imati fatalne posljedice.
Klimatske promjene odavno nijesu samo ekološki, već su sve više ekonomski, pa i bezbjednosni problem, jer izazovi kao što su nedostatak obradive zemlje, pijaće vode i migracija stanovništva
lako mogu prerasti u sukobe.
Sve to ukazuje na činjenicu da je klimatska diplomatija potrebnija nego ikad i da globalni odgovor nije više stvar izbora i dobre volje, nego pitanje opstanka.
Prema podacima Ujedinjenih nacija (UN), temperature zabilježene posljednjih godina izazvale su širom svijeta brojne razorne oluje i poplave, požare, suše i toplotne talase. Međutim, kako se navodi u izvještaju Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) objavljenom u martu prošle godine, buduće generacije će najtopliji period 2020-ih smatrati relativno hladnim, čak i ako se emisija gasova sa efektom staklene bašte (GHG) uskoro smanji.
Izvještaj pod nazivom “Sažetak za kreatore politika” sinteza je šest velikih izvještaja od 2018. godine i, kako su prenijeli mediji, predstavlja brutalan podsjetnik na to da čovječanstvo, iako raspolaže alatima za sprečavanje klimatske katastrofe, još te alate ne koristi. Šef IPCC-a Hoesung Li smatra da, ipak, nije kasno da se stvari preokrenu.
“Imamo znanje i iskustvo, tehnologiju, alate, finansijska sredstva, zapravo sve što je potrebno za prevladavanje klimatskih problema kojih smo već tako dugo svjesni. Ipak, u ovom nam trenutku nedostaje ključna stvar – jaka politička volja da se ova pitanja riješe jednom zauvijek”, rekao je Hoesung Li nakon predstavljanja izvještaja.
Generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš je, komentarišući izvještaj, kazao da bi bogate zemlje koje teže dekarbonizaciji do 2050. ili kasnije, trebalo da ubrzaju svoje ciljeve i realizuju ih najkasnije do 2040. godine, kako bi se “deaktivirala klimatska tempirana bomba”. “Čovječanstvo je na tankom ledu, a taj se led brzo topi”, upozorio je Gutereš navodeći da je izvještaj IPCC-a “vodič za preživljavanje čovječanstva”.
Naučnici već decenijama ističu da korist koju smanjenje emisije GHG ima za čovječanstvo i svjetsku privredu nadmašuje ekonomske troškove, ali su nesuglasice o fosilnim gorivima, daleko najvećem uzročniku globalnog zagrijavanja, i dalje prisutne. Dok razvijene zemlje, iako deklarativno pristaju da smanje njihovu upotrebu, u praksi to uglavnom ne sprovode, one u razvoju smatraju da bi im se time uskratila mogućnost za napredak koju su imale ove prve maksimalno eksploatišući taj resurs.
Nerazvijene zemlje, kao i inače, nemaju moć da se pitaju mnogo, ali jednako trpe posljedice.
Međutim, postaje sve jasnije da politički odgovor na klimatske promjene, s obzirom na njihove fatalne posljedice, mora biti međunarodni, regionalni, ali i lokalni.
Iako sam pojam klimatska diplomatija nije mnogo poznat široj javnosti, ona je još početkom devedesetih godina prošlog vijeka postala glavno spoljnopolitičko sredstvo u izgradnji međunarodnog klimatskog režima. Od prvog svjetskog UN Samita u Rio de Žaneiru 1992. do posljednjeg u Dubaiju prošle godine, klimatski režim se razvijao brže ili sporije, u zavisnosti od većih ili manjih uspjeha klimatske diplomatije.
Najznačajniji korak napravljen je na Samitu u Riju usvajanjem Okvirne konvencije o promjeni klime pod okriljem Organizacije ujedinjenih nacija (UNFCCC), koja je postala glavni stub diplomatske aktivnosti na uspostavljanju globalnog klimatskog režima. Osnovni cilj Konvencije je stabilizacija koncentracije GHG na nivou koji bi spriječio negativne antropogene uticaje na klimatski sistem. Taj nivo bi, kako je navedeno u konvenciji, trebalo postići „u vremenskom okviru dovoljnom da se omogući prirodno prilagođavanje ekosistema na klimatske promjene, da se ne ugrozi proizvodnja hrane i da se omogući održivi razvoj“. Od industrijalizovanih zemalja se očekuje da učine najviše u pogledu smanjenja emisija GHG. Industrijski razvijene zemlje su, takođe, postigle dogovor da podrže napore i aktivnosti u oblasti klimatskih promjena u državama u razvoju pružanjem finansijske podrške, čime će upravljati Globalni fond za životnu sredinu (GEF).
Od Samita u Riju održano je ukupno 28 Konferencija na najvišem nivou – Konferencije strana potpisnica (COP), od kojih posljednja 2023. godine održana u Dubaiju. Jedna od najznačajnijih Konferencija održana je 1997. godine u Kjotu, kada je potpisan prvi globalni Protokol o doprinosu država smanjenju emisija GHG, poznat kao Kjoto protokol, kojim su se razvijene zemlje obavezale da, u periodu od 2008. do 2012. smanje emisiju GHG u prosjeku za 5,2 odsto u odnosu na 1990. godinu. U drugoj grupi su bile zemlje koje nijesu imale tu obavezu kako bi se nesmetano ekonomski razvijale u cilju dostizanja bogatijih, nakon čega bi i one morale da redukuju emisiju gasova. Kada je Kjoto protokol potpisan, države koje su se obavezale na smanjenje emisije ispuštale su dvije trećine GHG na globalnom nivou, pa se činilo da će on imati efekta. Međutim, protokol je stupio na snagu tek 2005. kada ga je ratifikovao dovoljan broj zemalja. Na kraju se samo 36 razvijenih zemalja obavezalo na smanjenje emisije GHG, a prema izvještaju Komiteta američkog Senata za životnu sredinu i javne poslove iz 2016. godine, samo njih 17 je ispunilo zacrtane ciljeve.
Svakako najvažniji za uspostavljanje globalnog klimatskog režima, poslije sastanaka u Riju i Kjotu, bio je Samit u Parizu, 2015. godine, na kojem je zaključen obavezujući sporazum o smanjenju GHG (Pariski sporazum). Za razliku od Kjoto protokola, kada se pokušalo s globalnim dogovorom u pogledu ciljeva, što se nije pokazalo kao dobar model, u Parizu je dogovoreno da se države same obavežu koliko će smanjiti emisije GHG i da se toga striktno pridržavaju.
U posljednje tri decenije je, pored UNFCCC, potpisano još nekoliko značajnih međunarodnih ugovora i konvencija koje su postale osnova klimatskog režima, a klimatske promjene, zaštita životne sredine i klimatska diplomatija dobijale su sve veći prostor u međunarodnoj agendi. Te konvencije su u posljednjih 30 godina prevazišle svoj formalno-pravni značaj i postale svojevrsne platforme i mehanizmi saradnje, pa i nadmetanja između država.
Najdalje u ambicijama svakako je otišla Evropska unija (EU), pa je u decembru 2019. godine predstavljen Evropski zeleni sporazum, kojim je predviđeno da Evropa do 2050. godine postane klimatski neutralan kontinent.
“Naš cilj je da postanemo prvi klimatski neutralan kontinent do 2050. godine, usporavajući globalno zagrijavanje i ublažavajući njegove efekte. To je zadatak za našu i sljedeću generaciju, ali promjena mora početi odmah, i znamo da je moguća”, kazala je tada predsjednica Evropske komisije (EK) Ursula fon der Lajen.
Kako je navela, Evropski zeleni sporazum je nova evropska strategija rasta koja će smanjiti emisije štetnih gasova, a istovremeno će stvoriti i radna mjesta i poboljšati kvalitet života.
“Zelena nit provlačiće se kroz sve naše politike – od transporta do oporezivanja, od hrane do poljoprivrede, od industrije do infrastrukture. Našim Zelenim sporazumom želimo da uložemo u čistu energiju i proširimo trgovanje emisijama. Tako ćemo i ojačati kružnu ekonomiju i sačuvati evropsku biološku raznolikost”, poručila je Fon der Lajen.
U junu 2021. godine EU je usvojila i prvi Zakon o klimi koji, pored klimatske neutralnosti do 2050. godine, postavlja obavezujući klimatski cilj za smanjenje neto emisija GHG za najmanje 55 odsto do 2030. u poređenju sa 1990. EK će se, kako je navedeno u Zakonu, angažovati sa sektorima privrede koji odluče da pripreme indikativne dobrovoljne mape puta ka postizanju cilja klimatske neutralnosti Unije do 2050. Pored praćenja razvoja takvih mapa, Komisija će olakšati dijalog na nivou EU i razmjenu najboljih praksi među relevantnim zainteresovanim stranama.
U novembru 2020. godine, na samitu u Sofiji, zemlje regiona koje teže ulasku u EU, prihvatile su Zelenu agendu za Zapadni Balkan čime su se obavezale na niz konkretnih akcija, uključujući uvođenje takse na emisije ugljen-dioksida i tržišne modele za podsticanje obnovljivih izvora energije, kao i postupno ukidanje subvencija za ugalj. Kako je saopšteno nakon potpisivanja, ugovorne strane (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija) obavezale su se da će zajedno sa EU raditi na cilju da do 2050. godine Evropa bude klimatski-neutralan kontinent. Ugovorne strane su se dogovorile i da svoje zakone usklade sa klimatskim zakonom EU, kada ga Unija usvoji.
Gdje je u svemu tome Crna Gora i šta se od nje očekuje? Iako mali emiter GHG, Crna Gora pripada regionu Evrope koji je najviše pogođen uticajem klimatskih promjena i predviđa se da će se taj trend nastaviti. To je jedan od primjera globalnog karaktera klimatskih promjena, koji zahtijeva međunarodnu aktivnost, multilateralna rješenja i učešće svih zainteresovanih.
Međutim, ono što je od krucijalnog značaja za Crnu Goru i njen razvoj, jeste činjenica da će pristup evropskim fondovima zavisiti isključivo od usklađenosti njenih razvojnih i drugih politika sa standardima EU. Zato je i za nju, a i za ostale države regiona, važno da razvijaju svoje administrativne i diplomatske kapacitete za bavljenje izazovima savremenog doba kakve su klimatske promjene. Iz svega navedenog, jasno je da se Crna Gora mora okrenuti klimatskoj diplomatiji i naći svoje mjesto u tom svijetu. U svakom slučaju, eventualni troškovi koje donosi participacija u globalnom klimatskom režimu, sigurno su neuporedivo manji od štete koju bi država imala od „držanja po strani“.
Tekst je dio projekta “Dekarbonizacija Crne Gore kroz vezu klimatskih promjena i diplomatije (‘CLEDEXUS’)“, koji Centar za klimatske promjene, prirodne resurse i energiju Univerziteta Donja Gorica realizuje uz podršku Vlade Savezne Republike Njemačke (Saveznog Ministarstva vanjskih poslova), posredstvom Ambasade Savezne Republike Njemačke u Podgorici. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost autorke i ne odražava nužno stavove donatora.
