Stanko, Lazo, Blažo, Janko, a zatim Marko – još iz doba knjaza Nikole Petrovića, pa sve do danas, porodica Brnović izrađuje čunove.
– Ja sam peta generacija koja preuzima zanat od oca Janka, koji još uvijek radi oko čunova. Što se kaže, od malih nogu, prva igračka mi je bila teslica. Vazda sam kao mali, išao oko kuće i ,,đeljao” što bi mi rekli – priča Marko.
Njihovo umijeće, spada u kulturno nematerijalno naslijeđe Crne Gore. Za talentovane nejmare, svaki čun je unikat. U zavisnosti od zahtjeva, u prosjeku im je neophodno 15 dana za izgradu plovila.
Nasljednik loze Brnovića, otkriva da je đed Blažo, sa svojih deset prstiju i vrhunskom preciznošću, uspijevao da sa ručnom šegom i teslicom napravi prava umjetnička djela.
Kada je riječ o materijalu, biraju borovinu. Ravnomjerno raspoređena smola, jedan je od elemenata koji utiče na kvalitet drveta. Za razliku od metalnih i plastičnih barki, daska od munike, ipak ima svoju čar.
– Čun je simbol Skadarskog jezera. Prilagođen je da odbija talase i ne dopušta vodi da prodre u unutrašnjost – govori Marko, koji se prisjeća i djela na koje je najponosniji, dodajući da nema kome nijesu izašli u susret i na veresiju napravili čun.
– On je bio devet metara dužine, tri širine i jedan metar dubine. To nam je najveći brod do sada. O broju napravljenih čunova, ne vodimo evidenciju. Ne znamo tačno koliko smo ih napravili – zaključuje predstavnik pete generacije Brnovića.
Dokle god složni otac i sin, zajedničkim radom njeguju tradicionalnu baštinu, Skadarsko jezero i okolne vode, uljepšavaće autentična drvena plovila.
