Boli ga to remek-djelo jugoslovenskog vajarstva i arhitekture, a boli i njegova simbolika, očišćena od „pravoslavnog hododarja“ kako je to slikovito definisao Veljko Milatović još 1974. godine. Zato valja podśetiti na predistoriju žalopojki o „brozomori“ koja je „srušila kapelu“.
Ideja o povratku kapele na Lovćen na velika vrata je stupila prilikom dodjele Njegoševe nagrade za književnost 1990. godine. Njezino uručivanje Dobrici Ćosiću, jednome od glavnih ideologa novovremenoga srpskog nacionalizma, izazvalo je polemike u crnogorskome društvu i otvorilo debatu o pitanju mauzoleja. Nekolike godine, koliko je trajala ta rasprava, ostaće upamćene kao najagresivniji napad i degradiranje crnogorskog identiteta u novijoj istoriji i ona će pokazati koliko su crnogorske institucije bile slabe, a crnogorska vlast nezainteresovana da se odupre atakovanju srpskih i srpski orijentasanih crnogorskih intelektualaca, koji su u sklopu srbizacije Njegoša sprovodili i srbiziranje čitavoga crnogorskog kulturnog nasljeđa.
Predśednik Skupštine Crne Gore Dragan Radonjić, predajući nagradu Ćosiću, rekao je da se društvo umjetničkim djelima odupire kao istini o sebi, a tek kad je zrelo da se s istinom suoči društvo takvim djelima – odaje priznanje. Iako je sistem formalno bio komunistički i jugoslovenski, Radonjić je iskoristio ovu priliku da „prethodni“ sistem nazove totalitarističkim, glorifikujući Ćosićevo djelo kao vrhunski uradak srpske književnosti. Govoreći o njegovoj trilogiji on je zapazio da je u Vremenu smrti „sudbina srpske građanske kulture u sučeljavanju s boljševičkim mitom“ ispitana u velikome i složenome zahvatu, a da se Vreme zla „predstavlja kao izuzetno angažovano i aktuelno djelo u savremenim previranjima jugoslovenskog društva“ te da je odlična kritika nedavne prošlosti. Trilogija je po Radonjiću sijala i uzvratila njegoševskim sjajem, a veliki duh Petra II više nego uzvišeno pokroviteljstvo najvišeg društvenog priznanja za književnost. Književnik Matija Bećković dodjelu nagrade Ćosiću okarakterisao je kao oslobođenje Crne Gore od komunizma.
Dobitnik Njegoševe nagrade Dobrica Ćosić, prilikom primanja nagrade na Cetinju, đe se po njegovim riječima „pravo mora zborit“, zborio je u duhu tadašnjih aktuelnih dešavanja, predstavljajući Njegoša kao najvećeg srpskog pjesnika. Njegov govor predstavlja pravi program za buduće srpske ciljeve a iznad svega nagovještava rat koji će zadeseti Jugoslaviju. Ćosićev diskurs bio je protkan vjerskom terminologijom, što je bio prvi put da se na dodjeli Njegoševe nagrade govori u tim kategorijama. Nazvavši srpski rod (pod kojim je smatrao i Srbe i Crnogorce) „Njegoševim vjernicima“, pisac je Njegoša proglasio suštinom „našeg“ nacionalnog bića i moralnim ideologom čitavoga srpstva koji je Kosovom označio tragiku istorijskog bivstvovanja. Nemiri u Jugoslaviji za Ćosića su imali isto značenje kao borbe koje su u XIX vijeku vodili Njegoševi Crnogorci: „A nama je danas ‘tesno odasvud’ kao i Njegošu kad je stvarao Gorski vijenac, i kao njemu sramno nam je od ‘turskog podmićivanja’ i ‘gore nego kuga’“.
U patetičnoj rekapitulaciji srpske istorije XX vijeka dobitnik Njegoševe nagrade isticao je da je srpski, pored ruskog, jevrejskog i jermenskog „danas“ u najtežem položaju: „(…) opkoljen je mržnjom koja mu je mir učinila mučnijim od rata“ (!), a da mu je tokom komunističke vladavine oduzimano śećanje koje drugi Njegoš „naš savremenik“ treba da razjasni da bi zaslužili pamćenje i bili nauk potomcima. Aludirajući na Hrvate i Slovence koji su nekad vojevali u austrougarskoj vojsci, pritom zaboravivši na Srbe iz Bosne i Hrvatske koji su jednako bili mobilisani u vojsci Franja Josifa, Ćosić je o Jugoslaviji rekao da je srpski narod odvela u bespuće pošto je ratna pobjeda pripala i onima „koji su u drugom rovu ratovali“. Sedam decenija u Jugoslaviji on je vidio kao tamničenje srpskoga roda, a onda samo što svojim govorom nije pozvao u rat – „istorijsko vreme isteklo nam je nepovratno, jer kako kaže Njegoš, Srbi ‘za pravilo ludost izabraše’, ‘raspre sjeme posijaše gorko, te s njim pleme srpsko otrovaše’, a onda nam ‘poče demonski mesija, lažne vjere pružat poslastice’. Zato ‘Srpskoj kapi svud ime pogibe’, ‘isturči se plahi i lakomi’, pa ‘ujedno su ovce i kurjaci’ (…)‘ Nadživeli smo zla svakolika, vakat nam je da se s najgorijem borimo… Ište svijet neko dejstvije, dužnost rađa neko popečenje, obrana je s životom skopčana’, piše nam Njegoš baš za ove dane. Jer neminovne su velike promene postojećeg poretka i nas u njemu.“(!)
Pred kraj govora Ćosić je analizirao značaj igumana Stefana iz Gorskoga vijenca, s jasnom konotacijom poistovjećivanja „istrage poturica“ s aktuelnim problemima srpstva – „Kako sa što manje žrtava da izađemo na pravi put i okončamo našu današnjicu?“ Stihove „neka bude borba neprestana“ vidio je kao putokaz: „u Njegoša, za ovo doba i naše zadaće, biram njegovo saznanje: naša zla su u nama, najveći neprijatelji su nam među našima. Zato nam je i neodložna borba sa sobom i svojima, ali ne mačem nego duhom (…) Petar II Petrović Njegoš zvao je svoje Crnogorce da ispune kosovski zavet i slede Miloša Obilića. Pripadajući Njegoševom rodu, usuđujem se da današnjim naraštajima Crne Gore predložim da ‘prezirući ljudsko ništavilo’ slede Njegoša i tako ‘Crna Gora izgub da namiri’. Govor je završio riječima da novčani dio nagrade poklanja Fondu za povratak Njegoševe kapele na Lovćen, nazvavši taj svoj čin ispunjenjem Njegoševa zavještanja.
Tim gestom s najvišeg mjesta predviđenog za književnost dao je krila inicijativi koja je od početka te godine preplavljivala javno mnjenje. Naime, Predśedništvo Udruženja književnika Crne Gore je u skladu s tadašnjom doktrinom – „vraćanja“ srpstvu i rušenju simbola prethodne nacionalne politike, otišlo korak dalje – iniciralo je rušenje Njegoševa mauzoleja i vraćanje kapele. Iako UKCG nije imao direktnu podršku vlasti, njegovo nezvanično glasilo, dnevni list Pobjeda, ustupilo je sve svoje resurse promociji te ideje. Najvatrenije pristalice rušenja mauzoleja pored UKCG dolazile su iz SANU i nacionalistički nastrojenih intelektualaca i političara te srpske crkve odakle je prednjačio onaj koji trideset godina kasnije, poslije svih ratova, klanica i užasa, propovijeda i misli isto.
Kako tada, tako i sada odoljeće Crna Gora njegovim mračnim naumima i četničkim pukovima.
Za Antenu M piše: Boban Batrićević
