21 C
Podgorica
Petak, 29 Marta, 2024
spot_img

Crkva i država, ujedinjeni protiv građana Srbije

Za Antenu M piše: Tomislav Marković

U ovom našem palom svetu, satkanom od mržnje, razdora, sukoba i neprijateljstva, u ovom zverinjaku gde je čovek čoveku vuk, lepo je videti da postoje i svetli izuzeci čvrstog prijateljstva, sloge, harmonije i međusobnog uvažavanja. Evo, recimo, patrijarh SPC Porfirije i predsednik Srbije Aleksandar Vučić, to nije samo obično prijateljstvo, to je zajednica srodnih duša, čista simfonija, njih dvojica spojeni su nesliveno i nerazdeljivo, kao ljudska i božanska priroda u Hristu.

Patrijarh izvređa žene rečnikom tabloidne kanalizacije, to izazove snažnu osudu javnosti, a onda predsednik stane u odbranu crkvenog poglavara i njegovog prava da osobe suprotnog pola naziva jadnicama, bednicama, bitangama i bedom. Kaže Vučić da ne postoji razlog za kritike patrijarha Porfirija i da oni koji to rade “o veri ništa ne znaju”, pa zaključi kako te kritike predstavljaju „hajku protiv srpske crkve“. Nije se tu Vučić zaustavio, već je dodao da se svaki put anarho-liberalne snage koje sebe najčešče nazivaju građanskim strujama uvek obračunavaju s patrijarsima SPC-a, od patrijarha Pavla preko Irineja do Porfirija.

Zabranjena kritika patrijarha

Pa gde nađe anarho-liberalne snage? Nismo o njima ništa čuli još od ranih sedamdesetih, a i tad je to bila etiketa za odstrel protivnika. Mogao bi predsednik da nam objasni gde se upoznao sa terminom anarho-liberalizam, da navede neke teoretičare ovog nepostojećeg pokreta, neki spisak literature da preporuči.

„Uvek je to protiv crkve i protiv države ali šta da radite, imate ljude kojima je to izbor… i to je demokratija“, zaključio je predsednik. Dakle, ko kritikuje patrijarhovu besnu i obesnu mizoginiju, taj je anarho-liberal koji radi protiv crkve i države. A patrijarh koji vređa i omalovažava ne radi protiv crkve (kao Hristovog tela)? A predsednik koji je zarobio zemlju, razvalio institucije i odvojio Srbiju od sveta ne radi protiv države?

Predsednik je rekao i da je kritika patrijarha “antisrpska agenda” i da oni koji vode kampanju “očigledno da o veri ne znaju ništa a ni poštovanja ni vaspitaju nemaju previše”. Normalno, lepo vaspitanje podrazumeva da ženu vređaš i nazivaš jadnicom i bednicom, kao što svaki pošten patrijarhalac zna. Tim rečima se očigledno iskazuje poštovanje prema ženama. Vučić je inače pun poštovanja, a i lepo je vaspitan, pa zato neprestano neistomišljenike naziva hijenama, lešinarima, bandom i sličnim lepim imenima. A ponekad, kad je dobro raspoložen, tepa im da su anarho-liberali.

Podrška Vučiću

Samo dan nakon ove apologije vaspitanja jadnica i poštovanja bednica, predsednik je ugostio patrijarha i arhijere SPC-a na svečanom ručku u Predsedništvu Srbije. Tom prigodom patrijarh Porfirije održao je prigodnu besedu, nadahnut svetim duhom poglavarstva i vlasti. Dugo je besedio poglavar SPC, ali početak je zaista bio antologijski: „Za nas je radost što možemo da budemo zajedno sa vama u Predsedništvu Republike Srbije, koje osećamo zaista ne kao svoju kuću, nego osećamo da jeste naša kuća. Osećamo sa jedne strane potrebu da iskažemo da sve ono što se ovde čini za dobro našeg naroda gde god da on živi, za dobro Srbije, ima našu podršku”.

Prava je šteta što patrijarh nije precizirao šta to konkretno arhijereji crkveni zdušno podržavaju, šta je to sve Vučić učinio dobro za svoj i njihov narod. Zaista, šta podržavaju Porfirije i hor ćutljivih episkopa? Jovanjicu ili Belivuka? Razaranje demokratije? Sveopštu pljačku? Kulturu nasilja? Mržnju i šovinizam? Podjarmljivanje čitavog društav da služi interesima jedne oligarhijske klike? Svakodnevno zlostavljanje i ponižavanje građana? Ruganje zakonima i pravdi? Neravnopravnost? Siromaštvo? Hegemonističke težnje prema susednim državama i narodima? Rehabilitaciju i glorifikaciju ratnih zločinaca?

Minuli naprednjački rad

Kriminalce po nacionalnim frekvencijama? Organizovanje kontramitinga? Ucenjivanje građana da dođu na naprednjačke skupove? Paljenje kuće i pokušaj ubistva novinara Milana Jovanovića u Grockoj? Nameštanje tendera? Autokratiju? Gušenej slobode govora? Netrpeljivost i bahatost? Proglašavanje svakog ko nešto misli neprijateljem države? Gaženje ljudskog dostojanstva? Ravnodušnost prema patnji? Okrutnost i sociopatsko naslađivanje ponižavanjem slabijih? Putinofiliju i podršku razaranju Ukrajine? Bogaćenje vladajuće klike na račun svih ostalih? Zapošljavanje partijskih, nestručnih kadrova koji uništavaju poverena im preduzeća? Izbacivanje dece iz vrtića u Pećincima, jer su njihovi roditelji učestvovali na protestima? Pedofila sa naprednjačke liste u vrtiću u Odžacima?

Tabloide koji šire zlo, mržnju, laži i izluđuju građane? Televizije koje služe kao propagandni servis vladajućoj kasti? Simu Spasića? Žurke Dragana Markovića Palme? Šapićevu vilu u Trstu? Brnabićkino useljenje u Jovankinu vilu? Batinaše koje naprednjaci šalju na građane? Kriminalce koji vlastima služe za uterivanje straha? Kockarnice na svakom koraku koje reklamiraju “velikani našeg glumišta”? Nemoć države da zaštiti žene i decu od porodičnog nasilja? Bitku za Nikšić? Lopove, ubice i starlete koji se nude kao uzori mladima? Osuđenog ratnog zločinca koji se javlja iz zatvora da bi učenicima osnovne škole održao predavanje o patriotizmu, na osnovu svog zločinačkog iskustva? Zatiranje slobode? Građevinsku mafiju? Klimoglavce u Skupštini? Govor mržnje koji je postao normalan i uobičajen?

Stub i tvrđava režima

Moglo bi se ovako nabrajati do sutra, ali i ovo je više nego dovoljno. Lepo je što je patrijarh Porfirije najzad postao iskren i otvoren. Dok je glumatao modernost i toleranciju, citirao Džonija Štulića i omamljivao liberalnu javnost – samo je stvarao lažnu sliku o sebi i instituciji koju predstavlja. Sad je sve kristalno jasno. Bilo je i ranije, ali sad ima čovek šta da citira ukoliko neko naivan posumnja da crkva nije naprednjačka institucija. Vučić je to potvrdio, sumirajući utiske sa svečanog ručka iliti, što reče Porfirije, “trpeze ljubavi”. Reče predsednik: „Kao i uvek, sa pažnjom sam saslušao mišljenje patrijarha i uvaženih episkopa, sa kojima sam se saglasio da je jedinstvo naroda, pogotovo u vremenima velikih iskušenja, stub očuvanja države i nacionalnih interesa Srbije, kao i da Crkva, kao jedna od najvažnijih institucija naše zemlje, ima izuzetnu ulogu u očuvanju tog jedinstva”.

Dakle, crkva je stub države, odnosno režima, budući da Vučić i kamarila poistovećuju Srbiju sa sobom. Nije ta simfonija od juče, gledali smo je i kad je Slobodan Milošević dolazio na vlast, a i svih prethodnih godina. Iz nekog razloga, jedan deo demokratske javnosti uporno odbija da poveruje kako se crkva dobrovoljno stavila u službu vlasti, kao i jedne jezive, nazadne, krvoločne nacionalističke ideologije. Sad više nema izgovora, patrijarh i predsednik ne kriju kakav je odnos vladajuće kaste i crkvenih jerarha.

Bilo je to očigledno i onomad, kad je mitropolit Joanikije dostavljan helikopterom na Cetinje, zajedno sa Porfirijem, kad su nedužni građani Cetinja gušeni suzavcem. Bilo je očigledno i dok su trajale litije u Crnoj Gori, tad je ovdašnja liberalna javnost zdušno podržača taj klerikalni pokret. A sad, kad se “reka slobode” konačno prelila i kod nas, vrativši se odakle je krenula, mnogi će shvatiti da nam preti opasnost od potopa. Dobro je znati da je i crkva otvoreno stala na stranu autokrate, a protiv građana sopstvene zemlje. Patrijarh Porfirije svrstao je crkvu uz bok Vučiću u trenutku kad je autokrati to najpotrebnije, dok traju protesti protiv nasilja i njegovog destruktivnog režima.

Telesna i duhovna trampa

Ništa novo. Savez svetovnih i duhovnih oligarhija je stara priča. Pisao je nenadmašno o tom protivprirodnom bludu crkve i države veliki nadrealistički pesnik Aleksandar Vučo još 1932. godine u stihovima kojima se završava poema „Ćirilo i Metodije“:

„Jer zašto bi pravoslavna filozofija istine

svojom Ćirilo-Metodijskom idejom i metodom

U cilju što jačeg savlađivanja slobode misli i slobode želja

Hotimice pledirala:

a) Za renesans ’naše’ klasike u svima pravcima misli i dela

b) Za bogovečnost kao jedinu kategoriju novozavetnog života i mišljenja

I najzad

c) Za pravoslavno sveslovenstvo kao prolog pravoslavnog svečovečanstva…

Ako se tom uspelom transakcijom između crkve i države

Procvetalom kroz žižu vekovnih religioznih iskustava

I sazrelom u klještima vekovnih ekonomskih prevlasti

Ne bi u krajnjoj liniji raznedrio sveključ recipročne telesne i duhovne trampe

Kojom se ekonomski faktori građanskog društva

I bogoosvetljeni bogoupodobljeni predstavnici hrišćanske crkve

Još uvek kao skotovi pomamno hrane“.

O ovim stihovima Radomir Konstantinović u “Biću i jeziku” kaže: “Ne može se dovoljno naglasiti moralni značaj ovih stihova; oni nepogrešno otkrivaju ‘recipročnu telesnu i duhovnu trampu’ crkve i države u času kada su napisani”. Taj čas, kao što vidimo, traje preko svake mere, kraj mu se ne vidi. Telesna i duhovna trampa napreduje bolje nego ikad, naturalna privreda prosto cveta, na račun miliona žitelja ove tužne zemlje. Šta da vam kažem, drugovi i drugarice. Zaboravili ste nadrealiste i srpsku antiklerikalnu tradiciju, zaboravili ste antifašističko i partizansko nasleđe, bacili ste ga na đubrište istorije, nećete da čitate ono najbolje što imamo i mislite da će to proći nekažnjeno. Ne ide to tako, sve dođe na naplatu. Vučić i naprednjaci će proći, crkva će ostati. Mislite o tome.

Posljednje vijesti
- Marketing -spot_img
Ne propustite