U Vašingtonu prije oko osam decenija javno objavljeni diplomatski dokumenti osvijetljavaju relacije SAD prema Kraljevini Crnoj Gori. Od januara 1916. pod autrougarskom, a od oktobra 1918. pod srpskom vojnom okupacijom, mala crnogorska kraljevina, jedina od saveznica Antante, nije obnovljena po svršetku Prvoga svjetskoga rata.
Američki dokumenti u vezi Kraljevine Crne Gore nijesu nepoznati istoriografiji, no uglavnom su interpretirani, a neki tek notirani, ovlaš pomenuti, tj. nijesu šire poznati svi njihovi sadržaji.
Objaviću neke od njih. Naprije — cjelokupan dio o Crnoj Gori iz specijalnoga izvještaja koji je američkome predśedniku Vudrou Vilsonu iz Rima posalo Tomas N. Pejdž (1853-1922), advokat i političar, poznati književnik, ambasador SAD u Kraljevini Italiji od 1913. do 1919.
Dok je rat još u toku, Pejdž 7. maja 1918. Vilsona, prethodno i sekretara za vanjske odnose SAD Roberta Lansinga, pored drugih tema, napismeno informiše o razgovoru koji je tet-a-tet s kraljem Nikolom Petrovićem-Njegošem imao dan ranije u Rimu.
Razgovarano je o nekoliko važnih stvari, poput odlaska general Antonija-Anta Gvozdenovića za crnogorskoga ministra-ambasadora u Vašingtonu. Tom prilikom kralj Nikola je američkome ambasadoru govorio o neprijateljstvu Srba prema njemu i Crnoj Gori i srpskoj namjeri uništenja Crne Gore — što je Pejdž doslovno prenio Vilsonu.
Taj Pejdžov izvještaj je, među drugim dokumentima, objavljen 1940. godine u knjizi: „Papiri koji se odnose na vanjske poslove Sjedinjenih Država: Lansingovi papiri 1914-1920″ (II, United States Government Printing Office, Vašington, 122-124)…
—–
AMBASADOR U ITALIJI (PEJDŽ) PREDŚEDNIKU VILSONU. — Rim, 7. maja 1918.
Moj dragi gospodine Predśedniče…
šaljem s propratnom depešom, dokument ispisan na francuskome jeziku [nije objavljen u ovoj publikaciji, prim] koji sadrži nešto što bi se, pretpostavljam, moglo nazvati težnjama Crne Gore; šaljem Vam ga, jer mislim da će Vas takođe zanimati.
Juče mi ga je uručio sâm Kralj Crne Gore dok sam odlazio od njega nakon što sam razgovarao s njim odazivajući se na poziv koji mi je uputio popodne prije toga.
Stigao je [kralj Nikola] ovamo dva-tri dana ranije radi pośete svojoj šćeri, Kraljici [Jeleni Savojskoj], što mu je prvi put u Italiji, jer kada je tuda prolazio na putu za Francusku po kolapsu Crne Gore [januara 1916, prim], nije izlazio iz specijalnoga voza kojim je putovao iz Brindizija kroz Italiju, iako je voz ostao u Rimu preko noći.
Njega je na stanici i naveče i rano ujutro pośetila Kraljica, a koliko se śećam i Kralj [Italije] — mislim da je Kralj tada bio u Rimu — ali Kralj Crne Gore nije napuštio željezničku stanicu. Govorilo se tada da je to bilo da se spriječe političke komplikacije ove ili one vrste, ali se pričalo i da su brojni stražari koji su te noći čuvali voz imali i drugu svrhu.
Ovom prilikom, međutim, Kralj je pośetio italijansku kraljicu u vili „Savoia”, a svoje je vizit-karte ostavio i britanskome ambasadoru i meni. Pretpostavljam i nekim drugim ambasadorima.
Kad sam ga ponovno pośetio, zatekao sam snažnog, energičnog, bistre glave i, mislim, oštroumnog starog gospodina, čiji je intelekt vrlo jasno usmjeren na pomaganje Crnoj Gori.
Iznio je temu optužbe koja je protiv njega podignuta za dogovor s Austrijom, i to je vrlo ozbiljno opovrgavao, prekrstivši se u zakletvi da potvrdi svoju nevinost za bilo kakvu takvu ideju. Izjavio je da je njegova nada i nada njegova naroda u — Ameriku, šampiona slobode i demokratije. Zamolio me da učinim sve što je u mojoj moći kako bih njegovu zemlju i narod preporučio velikom američkom poborniku slobodnih naroda i upotrijebio je rečenicu da se njegova zemlja bačila Americi u naručje.
Rekao sam, u odgovoru, da naš narod i Vi, koji ga predstavljate, gajite velike simpatije i cijenite sve slobodne narode i da će mi biti zadovoljstvo ponoviti Vam njegove riječi; ali da, naravno, kako je i sâm rekao, sve takve stvari, kao što su one o kojima je govorio, počivaju kod naše vlade kod kuće i kod njezina izabranoga predstavnika; i bilo bi očito izvan moga ovlašćenja da dajem bilo kakvu izjavu koja se dotiče pitanja koja su u Vašoj nadležnosti. Upravo kad sam odlazio, on je uzeo u ruke papir koji se odnosio na aspiracije Crne Gore i zamolio me da ga pošaljem Vama; i ja Vam ga šaljem.
Sljedeće je radi Vaše informisanosti, jer sam siguran da će Vam biti zanimljivo.
Pitao sam ga o njegovu boravku u Francuskoj, rekavši da pretpostavljam da mu je bio vrlo ugodan, a on je odgovorio: „O, da, tamo je vrlo ugodno i Francuzi su bili vrlo ljubazni prema meni”.
— Mislim da je prije dao do znanja da misli na prošlost, a ne na sadašnjost, jer, dodao je: „Ima previše Srba oko mene, a Srbi me ne vole. Oni mrze moju zemlju i žele je apsorbovati”.
Dajem vam gore navedene stavke jer mislim da bačaju određeno svijetlo na njegovu prezentnu situaciju. Ovđe se kaže da su ga njegovi dogovori sklopljeni u tajnosti s Austrijom doveli pod sumnju gotovo svih savezničkih sila i čuo sam kritike da je dobio mnogo novca od Britanaca i Francuza, koji su zbog ovoga prilično zamjerili. Možda se śeća one mudre Solomonove izreke da bogati imaju mnogo prijatelja.
Moja vlastita ideja je da je on, kao što sam rekao, energičan i lukav stari državnik koji zna punu vrijednost karata u svojoj ruci i namjerava ih upotrijebiti za pobjedu u svojoj igri, ako je to moguće; i vjerujem da je ono što on ima na umu da spase svoj narod i svoju dinastiju; i, ako je moguće, poboljša njihovo stanje.
Usput me obavijestio da u Vašington šalje ministra [ambasadora, prim] za koga je govorio da je jedan od prvih ljudi u Crnoj Gori i sa zadovoljstvom je pomenuo da je [Gvozdenović] bio general. Očito me želio impresionirati činjenicom da je ovaj ministar čovjek na koga se jako oslanja.
Pošto sam već toliko rekao, mogu samo na kraju da ponovim da je balkanska politika previše blatna da bih znao što se krije ispod…
