Aleksandar Vučić – novi Slobodan Milošević

Piše: Vladimir Matijanić (Izvor: Index.hr)

leksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, otkrio je prije par dana na omiljenoj Televiziji Pink da je BIA cijelu noć, uoči vojno-policijskog ustoličenja Joanikija Mićovića na Cetinju, obavještavala srpsko rukovodstvo o događanjima u Crnoj Gori.

BIA je, ako niste upoznati, srpska SOA, tajna agencija, a ustoličenje Joanikijevo je, ako ni s tim niste upoznati, bio vojno-policijski spektakl s helikopterima, suzavcima, gumenim mecima i ostalim svjedočanstvima evanđeoske ljubavi kojim je crnogorska država odvratila svoje državljane od nakane da neposredno, ispred Cetinskog manastira, izraze stav o Joanikijevu preuzimanju Mitropolije crnogorsko-primorske.

Vučić nije odgovorio što je srpska tajna policija radila u Crnoj Gori
Dakle, BIA. Špijunski svijet i polusvijet – razlike često nema – rado vršlja kojekuda, pa i po tuđim državama, no ne događa se baš prečesto da predsjednici suverenih država javno priznaju da njihovi agenti noći provode špijunirajući po inostranstvu i prava je šteta što s druge strane nije bio samosvjesniji novinar ili novinarka da Vučića zaustavi s vrlo jednostavnim i kratkim- zašto?

Ako je Srbija sekularna država, ako između nje i Srpske pravoslavne crkve ipak postoje određene razlike, onda ustoličenje istaknutih crkvenih ličnosti ne bi trebalo da bude posao koji mobilizuje državne resurse i šalje ih u druge zemlje po obavještajne informacije. Ako je, pak, Srbija crkvena država ili ako je Srpska pravoslavna crkva njena duhovna štaka, onda je Joanikijevo ustoličenje nesuvislo vojno-redarstvena operacija – da se poslužimo pripadajućom hrvatskom terminologijom.

Vučićev odgovor na prostodušno “zašto?” bio bi utoliko interesantniji što je aktuelna crnogorska vlast kadrovski i sadržajno prosrpska. Vladajuća koalicija sastavljena je na podsticaj Srpske pravoslavne crkve, ogorčene nakanom vječnog partije crnogorskog vladara Mila Đukanovića da donese zakon koji se konfrontirao s njenim imovinskim pretenzijama. O mjeri crkvene involviranosti u sastavljanje aktuelne crnogorske vlasti svjedoči podatak da se pokojni mitropolit Amfilohije, ratni huškač i Joanikijev prethodnik, u septembru prošle godine lično angažovao u podsticanju pregovora među članicama aktuelne vladajuće koalicije.

BIA, dakle, nije išla na teritoriju gdje su Srbi na bilo kakav način ozbiljno ugroženi, nego u državu s izabranom prosrpskom vlašću. Njena se akcija mogla opravdati nekakvim nacionalnim interesima.

Crna Gora i Republika Srpska kao satisfakcija za Kosovo
Racionalnih razloga nema.

No, tamo gdje prestaje racionalno, počinje nacionalno. Vučiću, a i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Crna Gora i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini dođu kao neka vrsta satisfakcije za Kosovo izgubljeno u eri Slobodana Miloševića. Mimo iluzija o Kosovu kao “zavjetu Srbije”, kako je to formulisao patrijarh Porfirije, prvi čovjek SPC-a, ostaje sasvim hladna i racionalna činjenica da je to druga država, NATO-ova baza, ali i da u Srbiji nema dovoljno topovskog mesa spremnog da napusti ovozemaljski život da bi se kod Prizrena podigao nacionalni barjak.

No, Republika Srpska u nestabilnoj Bosni i Hercegovini, s neurotičnim Miloradom Dodikom, i Crna Gora s crkvenom koalicijom predstavljaju utješni plijen u mjeri u kojoj to budu dopuštale međunarodne okolnosti. Formalno pripajanje zasad nije moguće, Crna Gora je i članica NATO-a, no od takozvanih međunarodnih faktora ne treba očekivati previše.

Postoji detalj zgodan za ilustraciju ovog što tvrdimo. Porfirije, inače gorljivi verbalni borac za Kosovo, naumio je i u maju da se svečano ustoliči u Peći, “u drevnom sjedištu Srpske pravoslavne crkve”, ali je odustao zbog epidemioloških mjera “u južnoj srpskoj pokrajini”, izvijestili su srpski mediji. U Crnoj Gori nije bilo odustajanja, tamo je vlast bila spremna gumenim mecima i suzavcima da tjera okupljene protivnike Joanikijevog ustoličenja.

Iz svega navedenog isijava sličnost između Vučića i Miloševića. Vučić je blizak SPC-u čak i više nego Milošević na početku vladarske karijere – SPC je kasnije nervirala Miloševićeva spremnost da potpiše i poneki mirovni sporazum, ali to je danas gotovo nevažno.

Aktualni predsjednik Srbije u Porfiriju je našao srodnu dušu, navodno su povezani porodično, ali i duhovno: Vladar je, priča se, još u doba dok je bio potrčko ratnog zločinca Vojislava Šešelja u Srpskoj radikalnoj stranci, odlazio kod Porfirija liječiti dušu ispovijedanjem.

Porfirije je Vučićev intimus
Porfirije, pritom, kako se čini, nije čovjek sklon biranju stranaka, svojevremeno je na prijedlog Demokratske stranke postao član, a kasnije i predsjednik Regulatornog tijela za elektroničke medije. Na tom je mjestu preživio i dolazak Vučićeve vlasti, otišao je tek kad je postao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, negdje u maju 2014. godine. Vođenje SPC-a preuzeo je ove godine u februaru, nakon što se njegov prethodnik Irinej preselio kod poslodavca. Od posljedica covida-19.

Kao što svojevremeni srpski mitinzi po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nisu bili zamislivi bez Miloševićeve režije, tako ni cetinjski spektakl nije bio moguć bez Vučića. Pritom, on neumorno manipuliše, preuzima ulogu žrtve. Pokojni Srđa Popović, jedna od najumnijih i najčasnijih srpskih glava u novijoj istoriji, svojevremeno je zapazio da je Milošević faktički istjerao Sloveniju iz Jugoslavije, koristeći takozvani dvostruki govor, odnosno optužujući je za separatizam. E to, samo u promijenjenim okolnosti, čini i Vučić.

U Crnoj Gori su, dakle, bili njegovi tajni policajci, spominje se i prisustvo vojske. Sarajevski advokat i novinar Senad Pećanin upozorio je da je na zvaničnoj stranici MUP-a Republike Srpske stajalo obavještenje da su i njihovi pripadnici na Cetinju. Svejedno, Vučić je problem uočio među Crnogorcima: “Oni su željeli mitropoliju da odvoje od majke SPC i prvo je proglase pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, a ne odmah crnogorskom, a koja bi bila i za Crnogorce i Srbe. Željeli su da se s vremenom Srbi asimiliraju i da nastane jasna dvotrećinska većina crnogorskog pravoslavnog naroda. To je bio politički plan koji su pokušali da izguraju, a onda sam im kriv ja. Kriva im je Srbija jer smo prepoznali njihov plan i njihovu ideju i počeli o tome javno da govore”, izjavio je na Pinku srpski predsjednik. Dokazi? Što će vam, zar sumnjate u Njega?

Vučić kaže da njegovu državu neće ponižavati država koju ponižava
Srpski je predsjednik zatim dodao nekoliko kapi klasičnog samosažaljenja: “Zamislite da se to desilo kod nas i da sam ja to predvodio, pa bio bih obješen. Ne bi me objesio naš narod, nego Brisel, Vašington… Jer je sve dozvoljeno protiv Srbije… Otud kampanja protiv SPC-a, kojoj se čak pridružio i Bakir Izetbegović, za kojeg sam mislio da se razumije u šerijatsko pravo, ali nisam znao da se razumije i u pravoslavlje.”

Na kraju, Vučić je odlučno poručio: “I uvijek su iz Crne Gore dolazili napadi na Srbiju. I u vrijeme agresije NATO-a na našu zemlju Crna Gora je korišćena kao politički poligon za napad na Srbiju, i svaki put se to dešavalo. I oni su navikli da upravljaju Srbijom, ne samo tržištem narkotika i ubijanjima po Beogradu, navikli su da upravljaju Srbijom. Ja vam sad kažem – mi nećemo upravljati Crnom Gorom, mi hoćemo bratske odnose s Crnom Gorom. Ali vam garantujem, dok sam živ, neću vam dati da Srbiju pokorite onako kako ste je pokoravali gotovo 30 godina! Dok sam živ, a vi znate što to znači i što treba da šreduzmete”.

Vučić se, baš kao i Milošević, povremeno čini potpuno odvojen od stvarnosti
Bilo bi vjerovatno previše pitati ga kako je Crna Gora, s manje stanovnika od Zagreba, od kojih se mnogi izjašnjavaju kao Srbi, pokorila državu koja je pokrenula ratove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Kako je to izvela taktički i logički? Jedino suvislo objašnjenje je u nesuvislosti – Vučić se, poput Miloševića, u javnim nastupima povremeno čini odvojenim od zbilje.

Negdje na početku jugoslavenskih ratova po Miloševićevom su nalogu iz Beograda u kninski kraj stizali tipovi poput Franka Simatovića, aktuelnog haškog osuđenika. Zvanično, njihova je misija bila obavještajna, a u suštini se svodila na pripremanje Srba za rat. Simatović je radio za tadašnji Resor državne sigurnosti, prethodnicu Vučićeve BIA-e. Trideset godina kasnije Milošević leži u dvorištu porodične kuće u Požarevcu, Simatović sjedi u Hagu, a BIA, po Vučićevu nalogu, vršlja po Crnoj Gori. Zvanično, bave se obavještajnim poslovima.

Vučić se, kao i Milošević, poziva na zaštitu Srba
Sve što je Milošević radio, a nije uradio ništa dobro, formalno je bilo nadahnuto zaštitom Srba. Po tom obrascu se ponaša i Vučić – kao što Plenković i Milanović u odnosu prema BiH oponašaju Tuđmana, čini se da Srbiju i Hrvatsku vode aveti zločinaca – s tim da on u sve ubaci i malo lične patnje, spremnosti na stradanje. Eno ga gore poručuje Crnogorcima da mu preko njega živog neće ponižavati državu, i to nakon što je u njihovu državu istovario svoje špijune, možda i vojnike, pa to još i priznao. Glupo, zar ne? Ali pali.

Prije malo više od godinu dana nedjeljnik Vreme uporedio je Vučića i Miloševića. Njihov tekst bio je baziran na unutrašnjopolitičkim sličnostima: Milošević je, na primjer, 1997. godine najavljivao “dvostruko veću stopu rasta od najviših stopa rasta u Evropi” i govorio o negativnim pritiscima vanjskih faktora. Vučić se prošle godine podičio najvećim privrednim rastom u Evropi, Milošević je najavljivao brze pruge, a Vučić obećavao da će se vozom iz Beograda do Niša stizati za sat i 20 minuta. Povezuje ih i odnos prema medijima, opoziciji, tek što se Milošević rijetko pojavljivao u medijima.

Neke razlike su u finesama. Miloševićeva je politika nominalno branila Jugoslaviju, a zapravo je pokušala da skroji nove srpske granice, Vučićeva se, pak, bavi “srpskim svetom”, ravnom površinom položenom na četiri ocila, o čijem postojanju naročito rado svjedoči Aleksandar Vulin, Vučićev ministar za dizanje tenzija u susjednim državama.

Nacionalni dernek u Beogradu s Vučićem, Dodikom i Porfirijem
Imaju, konačno, sličan odnos prema slobodama. Od ove školske godine u srpskim je školama obavezno intoniranje državne himne. Učiteljicu iz Sandžaka, dijela Srbije s bošnjačkom većinom, koja je to odbila, privela je policija. A 15. septembra srpska Skupština trebalo bi da izglasa Zakon o zaštiti ćirilice. Ko je ugrožava, do trenutka objave ovog teksta nije utvrđeno, ali to i onako spada u suvišna pitanja. Voljom Vladara, isti taj 15. septembar biće proglašen Danom srpskog jedinstva.

– Glavni cilj u pokušaju da utemeljimo ovaj praznik jeste da motivišemo sve naše građane, gdje god živjeli, Srbe iz svih krajeva, da tog dana tamo gdje žive, na kuću ili zgradu, istaknu našu trobojku, zastavu koja je jedan od simbola Srba, gdje god živjeli – izjavio je Nikola Selaković, ministar vanjskih poslova. Predviđena je i proslava u Beogradu, pored spomenika Stefanu Nemanji, a okupljenima će se obratiti Vučić, Dodik i Porfirije.

Srpski predsjednik u društvu destabilizatora BiH i Crne Gore. U jedno možemo biti sigurni: neće im uputiti ni riječ prijekora. Nema zašto, na istoj su liniji.

IZVOR:
Index HR