Piše
Draško Đuranović
U vrijeme kada je Crna Gora bila jedina evropska država bez korone, samozvani proroci govorili su vjernim masama da će nas virus zaobići – zbog probuđene vjere naroda na litijama.
Da, baš tako je zborio kotorski protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić. “Neka budem ekstremista, neka budem fanatik” – zborio je otac Momo za ruski Sputnjik – ali “verujem da Crnu Goru neće zahvatiti korona virus upravo zbog tih udruženih molitvi, jer ovaj se narod litijama probudio”.
Nije pogodio. Kada je Momčilo Krivokapić napuštio ovaj svijet 29. aprila, korona je već bila zaposjela Crnu Goru. Vjera nije bila dovoljna.
Još jedan sveštenik SPC na samom početku epidemije širio je optimizam da, ako ima prave pravoslavne vjere, neće biti muke sa koronom.
Da, Gojko Perović, “rektor”, onaj što ga Miško Perović poredi sa Martinom Luterom Kingom. U Pljevljima 13. marta, govoreći narodu na litijama, ushićeni Perović je naprasno postao epidemiološki ekspert: “Čuo sam od doktora da taj virus ne može da izdrži u atmosferi od preko 23 stepena, a ovdje večeras ključa puno ljubavi, sto stepeni! Šaljemo poruku Institutu za zdravstvo i epidemiju: u Pljevljima nema šta da traži koronavirus”!
Tada u Crnoj Gori, pa ni u Pljevljima stvarno nije bilo virusa. Samo koji dan kasnije, 17. marta, banuo je i kod nas.
Perović nije djelovao uznemireno što ga je virus uhvatio u goloj laži.
Nije se oglasio taj sveštenik ni kada su, početkom septembra, majka i sin, baš u Pljevljima, umrli u istom danu. Ćutanje crkve, muk govorljivog oca Gojka. Jesu li nesrećni majka i sin povjerovali ugodnim riječima sveštenika? Jesu li dovoljno vjerovali? Nikad nećemo saznati.
Na dan kada je objavljena strašna vijest o smrti majke i sina u jednom danu, u Crnoj Gori smo brojali ukupno 6.530 zaraženih. I 118 mrtvih!
Ko zna, možda je Perović, kao i mnogi drugi sveštenici, istinski vjerovao u bolje sjutra, bio ubijeđen da Srpska pravoslavna crkva ima čudotvorni lijek? Sa najznačajnije adrese SPC stigla im je i potvrda za takvu vjeru.
Da, sa najvišeg mjesta. Ekskluzivno za “Alo” patrijarh Irinej je otkrio da je “dim od tamjana najbolja zaštita” i da, kako je on stalno u crkvi, “nema razloga za brigu”. Gore, u lijevom uglu naslovnice tabloida, lijek od korone preporučio je i Novak Nole Đoković: “Na koronu osmehom i belim lukom”.
Koji dan kasnije, srpski mediji su izvijestili da je u Beogradu preminuo episkop valjevski Milutin u 79. godini od posljedica kovida-19. Dim od tamjana episkopa nije zaštitio. “Osmeh i beli luk” niko nije pominjao.
Ali, crkva se nije pokolebala: prava vjera ostaje zaštita, obredi se nastavljaju uprkos mjerama. Bog, kazali su u Sinodu SPC, brine o istinskim vjernicima, pričešća mora biti. Stiglo je i prigodno objašnjenje od vladike Irineja bačkog: “Od pričešća se za dvije hiljade godina nikad niko nije zarazio, pa ni sveštenici koji su pričešćivali gubavce, tuberkulozne i druge oboljele od tada neizlječivih zaraznih bolesti”.
Nastavile su se liturgije, pričešća, masovna okupljanja. Jedna kašičica za sve. Protestne litije, ponovo. Na gomilu, obraz uz obraz, dah uz dah, duša uz dušu. Vjera nas brani, branimo crnogorske svetinje. I to od Crnogoraca! Pretvaranje građana u svete ratnike Srpske pravoslavne crkve. “Vjera pomjera planine, što se i desilo”, svjedočiće mjesecima kasnije mandatar Krivokapić.
A što je sa onima koji se u bolnicama, stanovima ili kućama bore za makar još jedan udah, da prežive dan?
I za njih, objasnili su iz SPC, može da bude lijeka, ako su vjerujući. Na sveti dan, 12. maja, na svenarodnom okupljanju pod Ostrogom, besjedio je mitropolit Amfilohije Radović. “Prije nego što se vakcina pronađe, evo vakcina koja ovdje djeluje i dejstvuje kroz vjekove. Kroz mošti sveca koje cjelivamo i obilazimo iscjeljuje se i ovaj virus koji je danas zavladao svijetom”, poručio je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije pokazujući vjernicima prema moštima Svetog Vasilija Ostroškog.
Usadio je nadu vjerujućima, ulio vjeru u čudo i nevjernicima. Pa i crnogorski ljekari, njih stotinu, dvjesta, trista – broja im se ne zna – ovjeriše imenima, zvanjima i svojim stručnim potpisom: građani, slobodno idite na litije, bezbjedno je.
Naš svetac nas liječi, je li tako? Korone neće biti u Crnoj Gori, bješe li tako?
Baš tog dana, kada je mitropolit otkrio “vakcinu vjere”, brojali smo 324 zaražena od korona virusa, dvanaest ljudi je bilo na respiratorima. I devetoro mrtvih. Biće da su velikodostojnici SPC mislili da je najgore prošlo.
A nije. Pet mjeseci od proročanstva o čudesnom lijeku prije vakcine, mitropolit Amfilohije obolio je od korone. Liječili su ga u bolnici “Danilo I” na Cetinju. Onda u Kliničkom centru. Molitve ljekara i ljekarski savjeti sveštenika. Stabilno je, poručili su iz Mitropolije…
Kada je upala pluća kod mitropolita bila na vrhuncu, ispovijedila se Jelena Borovinić Bojović bratskim Večernjim novostima: dok se borio za život, šapnula mu je da su “stigli na vrh Lovćena”. Bila je to njihova šifra da je došao čas za konačni obračun sa bolešću. Vladika je, opet će buduća ministarka, tada jasno izgovorio:”,E, sada da gradimo”.
“To je za mene bio prvi sigurniji znak da će uspjeti da prevaziđe bolest, a kada je upala počela da se povlači i kada je stigao negativan test na virus korona, znali smo da je najgore prošlo, da smo blizu Njeguša”, ispričala je ljekarka kako je izliječila mitropolita.
Bilo je to 27. oktobra. Tri dana kasnije, 30. oktobra, mitropolit Amfilohije Radović umro je u Kliničkom centru Crne Gore u Podgorici.
U neđelju, 1. novembra, nestvarna slika ispred Hrama Hristovog vaskrsenja: ritualno klečanje dok prolazi povorka sa Amfilohijevim tijelom, ljudi ničice padaju na beton, pognutih glava… Klečanje pred smrtnikom, kao pred Bogom. Je li to bila “petrovićevska Crna Gora”? Je li to ona Crna Gora Svetog Petra Cetinjskog, tri puta ranjavanog u crnogorskim vojevanjima, onog što nije dopuštao da se pred njim klanja ili kleči; je li to ona zemlja Njegoševa koji u Italiji nije htio da klekne pred lancima kojim su vezivali Svetog Petra?
Ne. Već pokorna i poslušna Crna Gora. Klečanje pred sveštenikom-pobjednikom nad zlim vlastima koje su htjele da “nam uzmu svetinje”; klečanje pred smrtnikom koji je, kako reče Matija Bećković, pobijedio koronu kao što je Sveti Georgije ubio aždahu; pojanje patrijarha Irineja o ispunjavanju zavjeta da se ruši Mauzolej na Lovćenu i tamo postavi Aleksandrova kapela obilježavanja teritorije… Patrijarh bez maske, vladike, sveštenici, golobradi đakoni bez zaštite, budući premijer i buduća ministarka zdravlja golih brada…
Organizovani spektakl obmane za vjerno stado.
I poruka: ni smrt nam ne može ništa. Čak i onda kada se ustanovi da je u dvije sedmice nakon sahrane u Crnoj Gori povećan broj zaraženih dva i po puta – sveštenici SPC to javno negiraju.
Zaludan, opasan, posao. Dvadeset dana nakon što je držao opijelo mitropolitu Amfilohiju, dva dana nakon što su iz Patrijaršije javili da mu je zdravstveno stanje stabilno – patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej Gavrilović umro je 20. novembra u Beogradu.
I opet sahrana, opet veličanstveni upokojeni skup. Jeste, sada su se nosile maske, čak i mandatar crnogorski; nije bilo kontakta sa pokojnikom zbog staklenog krova, ali opet pričešće jednom kašičicom, opet dugi redovi za naklon nad odrom, opet priče za prosti puk o vjeri kojom se nadvladava sve, pa i korona…
Upotreba smrti, ponovo.
Dan poslije, srpski mediji su javili da je episkop kruševački David, koji je služio opijelo i liturgiju na Irinejevoj sahrani, zaražen korona virusom i hospitalizovan u beogradskom Кliničko-bolničkom centru “Dr Dragiša Mišović”. Stabilnog je zdravstvenog stanja, javili su…
Ima li kraja sumornoj hronologiji obmana; ima li prekida tog sramotnog niza stvaranja lažnih mitova?
Nije ovđe riječ o sveštenicima Srpske pravoslavne crkve i njihovoj nepokolebljivoj vjeri. Ni o žrtvama velikodostojnika SPC, koji kao snoplje padaju pred naletom zaraze koju neće da priznaju. Njihovo je pravo i njihov je izbor da, ne poštujući mjere preventive, rizikuju vlastite živote.
Ali ni Srpska pravoslavna crkva, ni bilo koja druga zajednica, ni jedan istinski duhovni pastir – bio pravoslavac, katolik ili musliman – ignorisanjem opasnosti, negiranjem realnosti i lažnim učenjem o vjeri koja savladava sve bolesti – nema pravo da ugrožava živote vjernika o kojima navodno brinu.
Suviše je velika cijena laži i obmana.
