Nova skupštinska većina i Srpska pravoslavna crkva hoće da se što prije obračunaju sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Predlažu: ukidanje, poništenje, povlačenje, suspendovanje, izmjene i dopune, dok je jedan bivši ministar i višestruki poslanik predložio originalan postupak – proglašenje zakona mrtvim. Nije pojasnio kako se važeći zakon proglašava mrtvim. Vjerovatno se otvori broj Službenog lista u kome je zakon objavljen i samo mu se konstatuje smrt. Još da nađu mrtvozornika koji će to službeno potvrditi.
I njihov mandatar ima originalno rješenje. Kaže da je s padom vlasti DPS-a pao i ovaj zakon. Mandatar je umislio da je zakon kao student koji „pada“ na ispitu.
U stvari, skupštinska većina poručuje da će da sprovede pravno nasilje i uvede bezakonje. Skupštinska procedura ne poznaje: ukidanje, poništenje, povlačenje, suspenziju i padanje zakona, kao ni proglašenje zakona mrtvim. U Skupštini je moguće usvojiti izmjene i dopune važećeg ili novi zakon. Do tada se sprovodi važeći zakon. Sve ostalo je pravno nasilje. Ukidanje zakona bez usvajanja drugog i odgovarajućeg vodi u bezakonje jer, ako bi se tako ukinuo Zakon o slobodi vjeroispovijesti, onda bi ova oblast ostala bez zakonskog propisa. To bi dovelo do urušavanja pravnog položaja vjerskih zajednica i to bi, osim uvođenja bezakonja, bilo i kršenje stečenih prava vjerskih zajednica koje su svoj status već uskladile s ovim zakonom.
Do početka oktobra je evidentirano dvanaest vjerskih zajednica, dvije su u postupku evidencije a jedna je iskazala interesovanje za registraciju. Evidentirale su se: Nadbiskupija i Biskupija Katoličke crkve, Crnogorska pravoslavna crkva, Jevrejska zajednica i nekoliko hrišćanskih denominacija. Ako je zakon diskriminatorski, zašto ga je prihvatilo ovoliko vjerskih zajednica?
Najavama o ukidanju, poništenju, povlačenju, suspenziji ili oglašavanju mrtvim Zakona o slobodi vjeroispovijesti predstavnici nove skupštinske većine krše i
Sporazum koji su njihove tri koalicije potpisale 8. septembra. U jednoj od odredbi ovoga sporazuma je navedeno: „Da će nova demokratska vlast sve zakone donositi i revidirati u skladu sa evropskim standardima, a sa ciljem što brže integracije Crne Gore u EU“. Zakon je usklađen s međunarodnim standardima, jer je od Venecijanske komisije dobio pozitivno mišljenje, što je u stvari i saglasnost Evropske komisije. Neka potpisnici Sporazuma, u skladu sa svojim obećanjem o poštovanju evropskih standarda, odgovore na pitanje: Zašto da se mijenja zakon koji je usklađen s međunarodnim standardima u ovoj oblasti?
Nova skupštinska većina ima mogućnost da provjeri ustavnost ovoga zakona. Do sada su, zajedno s advokatima SPC, neformalno presuđivali da je Zakon protivustavan. Odluku o tome može da donese samo Ustavni sud. Što ih sprečava da Ustavnom sudu Crne Gore podnesu inicijativu o ocjeni ustavnosti ovoga zakona? Ako im se ne bi dopalo mišljenje Ustavnog suda, zašto zakon ne bi provjerili na Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu? Ako su toliko sigurni da je zakon diskriminatoran, onda će sud u Strazburu sigurno presuditi u njihovu korist i omogućiti im valjan razlog da mijenjaju važeći ili da usvoje novi zakon. Zar ovi koraci nijesu u skladu s proklamovanim evropskim standardima iz njihovog Sporazuma?
Pošto je prošla euforija takozvanih litija i pošto je prestala bjesomučna kampanja protiv zakona, valjalo bi mirno i razumno odgovoriti na par pitanja. Koga je ovaj zakon do sada diskriminisao? Koje su svetinje na osnovu ovoga zakona do sada „otete“? Do sada se niko pred nadležnim organima nije žalio na diskriminaciju zbog ovoga zakona. Sve vjerske zajednice su, bez obzira na to od kada postoje i koliko vjernika imaju, dobile ista prava, a svakom građaninu je zagarantovana sloboda u svim formama vjeroispovijesti i uvjerenja. Ni jedna vjerska zajednica, ako ne želi, ne mora da se evidentira ni registruje u Crnoj Gori.
Sada je jasno i da zakonske odredbe koje se tiču sporne imovine nastale do 1. decembra 1918. godine nijesu dovele do „otimanja svetinja“ jer to nije ni propisano niti je to namjera zakonodavca.
Ove odredbe propisuju jasnu proceduru utvrđivanja vlasništva nad tom imovinom i to kroz upravni i sudski postupak, do suda u Strazburu. Taj proces je u početnoj fazi i zato od usvajanja zakona ne samo da nije bilo „otimanja svetinja“ već je to apsolutno nemoguće i neprihvatljivo u bilo kojoj fazi postupka. Zato je poklič „ne damo svetinje“ bio izmišljotina kojom su se, u stvari, skrivale istorijske istine. Prva istorijska istina je da je u Crnoj Gori do 1918. godine postojala autokefalna Crnogorska crkva i da je nezakonito ukinuta. Druga istorijska istina je da je imovina te crkve bila u državnoj svojini i da su o njoj odlučivale isključivo crnogorske vlasti i niko van Crne Gore.
Zato se, u skladu sa zakonom, mora utvrditi šta se u međuvremenu desilo s tom, kao i s imovinom ostalih vjerskih zajednica. Ove odredbe tako štite i državne interese. Neka navodni branioci nezavisnosti i državnosti Crne Gore iz trojnog Sporazuma javno objasne zašto se protive odredbama zakona koje štite države interese. Lider Ure je naveo: „Postoje četiri sporna člana koja se tiču imovine, a sve ostalo je o nekim registracijama i stvarima koje nijesu bitne“. Ovo može da izjavi samo neko ko ne zna o ovome zakonu ni o ovoj oblasti. Sve odredbe ovoga zakona su jednako važne, a ko to ne razumije ne može štititi državne interese. Ovakvim izjavama se ide u amatersku, a ne u ekspertsku politiku.
Klerosrpski dio nove skupštinske većine hoće da pravnim nasiljem i na brzinu ukine Zakon o slobodi vjeroispovijesti, jer SPC i njene političke ispostave znaju da su im slabi pravni i istorijski argumenti. Namjeravaju i da u metežu potpišu ugovor sa SPC u Crnoj Gori, samo što ne mogu da se dogovore ko će ispred SPC da to potpiše – mitropolit ili patrijarh.
Trebalo bi da znaju da država potpisuje ugovore samo sa evidentiranim ili registrovanim vjerskim zajednicama. SPC i njene eparhije u Crnoj Gori nijesu ni evidentirane ni registrovane, ni prema prethodnom ni prema važećem zakonu. SPC u Crnoj Gori je neregistrovana vjerska zajednica. Katolička crkva i Islamska zajednica su prije potpisivanja ugovora bile evidentirane.
Samozvani eksperti previđaju i da takav ugovor ispred države može da usvoji samo vlada, koju još nijesu formirali. Ne samo da ne poznaju elementarnu proceduru, već ne poznaju ni Ustav SPC koji propisuje da su za ovakve ugovore nadležni Sabor i Sinod SPC. Zbog želje da kopiraju status Katoličke crkve iz Temeljnog ugovora Crne Gore i Svete Stolice, hoće da i SPC počaste temeljnim nazivom ugovora. Ugovor sa Svetom Stolicom je nazvan temeljni jer Sveta Stolica ima status međunarodnog subjekta, što SPC nema. Ovdje je i zamka za klerosrpske snage. Ako traže da se ugovor sa SPC nazove temeljni, onda to znači da Crna Gora sklapa sporazum sa stranim subjektom. To onda ruši njihove omiljene i netačne teze da je SPC u Crnoj Gori domaći subjekat i da je SPC stvarala Crnu Goru.
SPC, njeni politički eksponenti i Ura nemaju ni jedan dokaz da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti u praksi izazvao diskriminaciju, a tu je i nepobitno pozitivno mišljenje Venecijanske komisije o zakonu. Hoće da ga ukidaju bez opravdanog razloga. Time se mjeri njihova istinitost i iskrenost iz trojnog Sporazuma gdje za sebe kažu da su „nova demokratska vlast“.
