U Crnoj Gori odavno imamo paralelnu Vladu čije je sjedište u Skupštini, a dokaz za to je što predsjednik Skupštine Andrija Mandić vodi i dominantno usmjerava čak i spoljnu politiku Crne Gore, koja se zasniva na potrebi da se naruše odnosi sa susjedima, kazala je u intervjuu za “Dan” Nikoleta Đukanović.
– Ovakva politika, ali i ćutanje premijera i ostalih partija u Vladi, pravljenje trulih političkih kompromisa zbog funkcija, u velikoj mjeri će narušiti ostvarivanje ključnih spoljnopolitičkih interesa Crne Gore – ocijenila je naša sagovornica, politikolog i docent na Univerzitetu “Donja Gorica”.
Po pitanju odnosa premijera i predsjednika, ona nije sigurna da li može doći do pravog pomirenja. Smatra da je očigledno da su uspjeli da predsjednika Milatovića u roku od par dana ucijene ili zastraše.
– Da ga skrajnu kao kritičara vlasti i učine još marginalnijim akterom na političkoj sceni – dodaje Đukanović.
Predsjednik Skupštine Andrija Mandić čestitao je 9. januar, Dan Republike Srpske, koji je BiH proglasila neustavnim. Kako se ovakav postupak šefa parlamenta može odraziti na spoljnopolitičkom, ali i na unutrašnjem političkom polju?
Da u Crnoj Gori odavno imamo paralelnu Vladu, sa sjedištem u Skupštini, dokaz je to što predsjednik Skupštine vodi i/ili dominantno usmjerava čak i spoljnu politiku Crne Gore. Njegova spoljna politika dominantno se zasniva na potrebi da se naruše odnosi sa susjedima, zakomplikuje i osujeti proces pregovora sa EU, potčine državni interesi vlastima u Beogradu i SPC, i ove svoje partijske zadatke, nažalost, vrlo uspješno rješava. Ovakva politika, ali i ćutanje premijera i ostalih partija u Vladi, pravljenje trulih političkih kompromisa zbog funkcija, u velikoj mjeri će narušiti ostvarivanje ključnih spoljnopolitičkih interesa Crne Gore, a može voditi i još komplikovanijem društvenom ambijentu.
Da nije EU integracija, ne bismo imali ni Odbor za izbornu reformu
Smatrate li da možemo očekivati podršku poslanika inicijativi za uvođenje otvorenih lista i da li je to reforma koja bi odgovarala svim akterima?
To je reforma koja ne odgovara nijednoj političkoj partiji koja danas ima poslanike u Skupštini. To je nešto što bi nesumnjivo odgovaralo građanima, ali i pojedincima u partijama koji bi željeli da se odmjere među sobom. Oni danas moraju da poštuju strogu partijsku hijerarhiju i autokratsku organizaciju svojih partija, bez prava na slobodno mišljenje, dok je ženama dvostruko teže. Sa otvorenim listama dao bi se prioritet glasu svakog birača, odnosno člana partije koji ima mogućnost da odmjeri svoju snagu među biračima. Tako bismo konačno u parlamentu dobili predstavnike građana, a ne predstavnike političkih partija, koje danas imamo. Međutim, to ne odgovara partijama, iako se neke deklarativno zalažu za otvorene liste, dok ih druge otvoreno kritikuju. Slična je situacija sa kompletnom izbornom reformom. Da nije EU integracija, ne bismo u Crnoj Gori imali ni Odbor za izbornu reformu, niti bi inicijative za izbornu reformu bile pokrenute. Toliko o istinskoj volji da imamo bolje zakone i sposobne i nezavisne instutucije, zbog građana, a ne zbog političkih poena.
Nakon dogovora o formiranju vlasti u Podgorici, smatrate li da može doći do pomirenja premijera Milojka Spajića i predsjednika države Jakova Milatovića?
Nisam sigurna da može doći do pravog pomirenja, ali očigledno je da su uspjeli da predsjednika Milatovića u roku od par dana ucijene ili zastraše, da ga skrajnu kao kritičara vlasti i učine još marginalnijim akterom na političkoj sceni. Koliko je to dugotrajno, nije lako procijeniti, ali smo sada već uvjereni da sve partije imaju svoje procente, odnosno svoju cijenu. Sa druge strane, odavno znamo da u Crnoj Gori predizborne kolacije ne znače gotovo ništa, da one ne podrazumijevaju spoj partija sličnih po svojim političkim, ideološkim ili vrednosnim orijentacijama, kako bi lakše došli do željenih promjena, nego podrazumijevaju isključivo način kako da lakše i sigurnije dođu do mandata i konkretnih funkcija. Tako da i da dođe do pomirenja ne postoji ništa što nam može ukazivati da bi takva saradnja bila u korist i za potrebe građana, njihovog boljeg i sigurnijeg života, a ne isključivo zbog dostizanja određenih političkih interesa.
Ovih dana svjedočimo grubom zastrašivanju i ućutkivanju studenata, ograničavanju slobode izražavanja i slobode okupljanja, te represiji od strane vladajućih partija. Rezultat takvog činjenja je javna reakcije značajnog dijela javnosti, ali i veliki strah među malobrojnim studentima koji su ostali istrajni u svojim zahtjevima. Studenti treba da budu aktivniji, prodorniji, ali i slobodni i da ne žive u strahu od reakcija škola, univerziteta, vlasti zbog svog kritičkog mišljenja. Međutim, ako su uspjeli da predsjednika države za tako kratak vremenski period ucijene ili mu zaprijete, pa on tako dugo zaćuti, skrajne se po strani i prestane da komentariše ne samo vladine postupke, nego i ozbiljne aktuelne društvene probleme, onda nije ni čudo što imamo mali broj studenata koji smiju javno da nastupaju, da brane svoje stavove, a da se istovremeno osjećaju bezbjedno i slobodno.
Mnoge institucije paralisane
Preostalo nam je da zatvorimo 27 poglavlja za dvije godine. Da li je to zaista ostvarivo ako imamo u vidu da smo u 2024. ušli sa ambicijom da zatvorimo 10 poglavlja, potom četiri, a zatvorili smo tri poglavlja u pregovorima sa EU?
Svaki rok je realan kada postoji politička volja i adekvatni kapaciteti da se reforme sprovedu, a kriterijumi zadovolje, iako je to vrlo kratak rok za izuzetno zahtjevan i izazovan posao koji je preostao. Međutim, Crna Gora se nalazi u institucionalnom i političkom haosu, u kojem su nam mnoge institucije paralisane što na nacionalnom, što na lokalnom nivou, od nacionalnog parlamenta do mnogih opština, a takvo stanje još dublje podrivamo politizacijom institucija, partijskim zapošljavanjem podobnih, obesmišljavanjem znanja kompetentnih, te vladavinom politike umjesto vladavinom prava. U takvim uslovima, nije realno da za tako kratak period sprovedemo temeljne reforme i u potpunosti promijenimo ambijent u kojem živimo, a koji je previše ukorijenjen u našem društvu da bismo ga tako lako i brzo učinili evropskim.
Godina 2024. finiširana je blokadom sjednica Skupštine od strane parlamentarne opozicije, a na kraju i odlukom predsjednika Skupštine Andrije Mandića da zaključi sjednicu. Uslijedile su međusobne optužbe za antievropsko djelovanje. Čije djelovanje je antievropsko i koliko nas ovakve i slične situacije mogu usporiti na EU putu?
Mislim da blokiranje parlamenta samo po sebi nije antievropsko djelovanje. Ono se sagledava kao antievropsko jer se sada onemogućava usvajanje svih onih zakona koje smo davno trebali usvojiti, koje smo Uniji obećali, ali nismo imali cijelu 2024. godinu to da učinimo. Tipičan primjer je izborna reforma i usvajanje, na primjer, Zakona o finansiranju političkih subjekata i kampanja, jer od pregršt zakona u izbornoj reformi, uspjeli smo da uradimo samo izmjene i dopune jednoga od njih, i sada bismo tražili krivce za njegovo neusvajanje u blokadi parlamenta, umjesto u neradu i nebrizi koju su sve partije u Odboru za izbornu refornu pokazale tokom cijele prošle godine.
Sa druge strane, ako treba ocijeniti čije postupanje je više antievropsko, među partijama bi to bila mrtva trka. Iako navodno imamo partijski konsenzus oko EU integracija, mislim da nemamo istinski evropsku i evropeizovanu političku partiju u Crnoj Gori – ni u opozicionim redovima, ni u partijama vlasti. Partije se sagledavaju samo kao unosan biznis, koji je, kada su na vlasti, odličan mehanizam zloupotrebe državnih resursa, i gotovo ništa više od toga. Sve što je neka partija ikada uradila u procesu integracija uradila je isključivo zbog političkih poena i izbornog rezultata, a ne zbog boljitka građana. Ovo potvrđuje puka činjenica da naša država samo usvaja minimum EU standarda, dakle samo ono što mora, a ne ono što je građanima potrebno. Dodatno, aktuelna vlada je pokazala na bezbroj primjera da joj približavanje EU vrijednostima nije prioritet, pa tako ima porazno djelovanje kada je u pitanju usvajanje Zakona o prepoznavanju rodnog identite na osnovu samoodređenja, koji, nažalost, predstavlja eksplicitan primjer da aktuelna većina i Vlada politički trguju čak i poštovanjem ljudskih prava.
