Nije bilo iznenađujuće što je Moskva povukla svoje trupe dok su se pobunjenici približavali, ali ovo nije kraj za Rusiju na Bliskom istoku. Nikolaj Kožanov, istraživački asistent na Centru za zalivske studije Univerziteta u Kataru i nerezidentni saradnik u programu Rusija i Eurazija u Chatham Houseu, nedavno je napisao članak za Guardian u kojem se bavi implikacijama pada Asadovog režima na rusku strategiju na Bliskom istoku. Analiza istražuje kako ovaj pomak utiče na prisustvo Rusije u regionu i šire posljedice za geopolitičke interese Moskve.
Pad Asadovog režima označava kraj značajnog poglavlja u ruskoj prisutnosti na Bliskom istoku. Međutim, to ne znači da Moskva planira povlačenje iz regiona. Njena odluka da se ne bori za režim Bašara al-Asada – već da ga evakuiše u Moskvu, gdje on trenutno ostaje – više liči na pokušaj da ojača svoje prisustvo na Bliskom istoku uklanjanjem toksičnog resursa. Raspoređivanje ruskih snaga u Siriji 2015. kako bi podržale Asadov režim bio je prelomni trenutak u istoriji ruskih odnosa sa Bliskim istokom. Na taj način, Moskva je glasno objelodanila svoj povratak na političku scenu Bliskog istoka, gdje je njeno prisustvo bilo drastično oslabljeno nakon pada SSSR-a. Prvi put od 1991. godine, Moskva je sprovela veliku vojnu operaciju u regionu. Ne samo da je spasila prijateljski režim od neizbježnog pada, već je i pokazala svoju spremnost da aktivno učestvuje u oblikovanju regionalnih procesa van Sirije. Na neki način, sirijsko iskustvo postalo je neophodni prolog za aktivniju intervenciju Moskve u Libiji, Sudanu i subsaharskoj Africi.
Arapsko proljeće 2010-2012. gotovo je dovelo do potpunog gubitka svih preostalih partnera Moskve u regionu, koje je ona naslijedila od SSSR-a. Sirijska operacija, nasuprot tome, nije samo sačuvala pro-moskovski režim u Damasku i ojačala veze Rusije sa Iranom, već je i natjerala druge bliskoistočne zemlje da Rusiju smatraju važnim igračem. Tako je rusko vojno prisustvo u Siriji postalo jedan od faktora koji je doveo do intenziviranja dijaloga Moskve sa arapskim monarhijama Zaliva i stvorio dodatnu stavku u agendi odnosa Moskve sa Egiptom, Irakom i Turskom.
Od vojne intervencije, Rusija se aktivno pozicionirala kao garant stabilnosti i zaštite za lojalne (obično diktatorske) režime od spoljnjih i unutrašnjih prijetnji. Štaviše, moskovska propagandna mašina uvijek je povlačila paralele između Asada i sudbine Hosnija Mubaraka u Egiptu, tvrdeći da je Moskva mnogo bolji i pouzdaniji oslonac od SAD. Što se tiče SAD i Zapada u širem smislu, postupci Moskve stvorili su još jedan kanal komunikacije kako bi se balansirao aktivan prekid kontakta nakon aneksije Krima 2014. godine. Poruka Kremlja bila je jednostavna: sviđalo se to nekome ili ne, Rusija je važan igrač i Zapad mora da razgovara s njom barem kako bi stvorio mehanizme za izbjegavanje slučajnih sukoba između ruskih i američkih snaga u Siriji.
Na kraju, Kremlj je računao i na činjenicu da će njegovi napori, kao i napori ruskih oligarha poput Evgenija Prigožina, da spasu Asada, prije ili kasnije biti nagrađeni pristupom dijelu sirijskog „ekonomskog kolača“. Pad Asada, međutim, zauvijek je isključio ove planove. Neposredno nakon početka ofanzive opozicije na Alepo u novembru 2024. godine, Rusija je jasno i namjerno odlučila da ne spasi Asada. Analitičari obično objašnjavaju ovo upućujući na ruski rat u Ukrajini, koji nije omogućio Rusiji da reaguje na vrijeme i na odgovarajući način na novu ofanzivu sirijskih opozicionih snaga. Nije se radilo samo o smanjenju broja vojnika, već i o opadanju kvaliteta: Sirija je postala neka vrsta močvare za ruske visoke vojne oficire koji su pali u nemilost u Moskvi, kao i za one oficire koji su željeli da pobjegnu od rata u Ukrajini. Glavni saveznici Rusije i Asada – Iran i njegovi posrednici – takođe su oslabljeni sukobom Teherana sa Izraelom.
Dok su ove tvrdnje uglavnom tačne, one zanemaruju još jedan važan faktor: do 2024. godine, Sirija se transformisala iz prilike u ekonomsku i političku odgovornost za Rusiju. Sirija je izgubila značaj kao resurs za projektovanje uticaja u regionu. Tokom osam godina ruske intervencije, pojavilo se mnogo novih – važnijih – faktora koji oblikuju odnose Kremlja sa regionom. To uključuje ulogu Rusije unutar OPEC-a, povećanje trgovine i intenzivnu diplomatiju. Sirija je takođe izgubila nekadašnji značaj kao element komunikacije sa Zapadom: rat u Ukrajini doveo je do smanjenja kontakata i postao glavna tema razgovora sa Rusijom.
Ratna ekonomija koju je Asad stvorio pokazala se kao toksično okruženje u kojem ni ruski biznismeni, naviknuti na mnoge izazove, nijesu mogli da posluju. U isto vrijeme, Asadova politička tvrdoglavost, njegovo odbijanje kompromisa sa domaćom opozicijom i regionalnim susjedima, kao i stalno balansiranje između Moskve i Teherana, učinili su njegov režim teškim partnerom. U međuvremenu, sirijska ekonomija, uglavnom pokrenuta ilegalnom trgovinom drogom i korupcijskim šemama, počela je da pokazuje sve veće znakove predstojeće propasti. Očaj među stanovništvom, demotivacija u vojsci i cinizam u obavještajnim službama dostigli su vrhunac, pretvarajući režim u „praznu“ državu bez čvrste podrške.
Do decembra ove godine, Rusija se našla pred izborom: da ponovi sudbinu SSSR-a u Avganistanu i preuzme potpunu finansijsku, ekonomsku i vojnu odgovornost za Asadovu Siriju (što je gotovo nemoguće zbog ruske ratne angažovanosti u Ukrajini), ili da napravi korak unazad. Izbor je pao na drugu opciju: pad Asada, bez obzira na to koliko bolan bio, otvorio je mogućnost Moskvi da izađe iz dugotrajnog sukoba koji je postajao sve manje isplativ. Kremlj će morati da zaboravi na bilo kakav povrat ulaganja uloženih u Siriju, ali će svakako pokušati da zadrži svoje vojne baze u zemlji. Nove sirijske vlasti jasno su dale do znanja da su spremne da razgovaraju sa Kremljom i nijesu u žurbi da istjeraju njegove vojne snage sa svoje teritorije. Na regionalnom nivou, kao što je već napomenuto, agenda ruskih odnosa sa regionom postala je toliko široka da gubitak Sirije, iako može biti neprijatan, nije odlučujući faktor u snazi njenog prisustva u regionu.
