Umorni smo od tvog mirnog bola, od tvoje spore smrti koja nije ni smrt, ni život. Stojimo tu kao zaražene duše, gledajući tvoje prašnjave ulice, oči tvoga naroda mutne od laži, i tvoje lice, nekad dično, a danas neprepoznatljivo – lice koje je davno zaboravilo ko je. Sva ta zlata, medalje, bogatstva što su ti obesčastili vrat – oni isti što su te okovali rukom vlasti, zarad vlastitog gnjeva. A ti ljudi, ti “veliki” i “mali”, što govore o hrabrosti dok u sebi nose poraz, ništa drugo nijesu nego lutke u rukama onih koji te, u ime lažne slave, vode prema ponoru.
U tom blatu tvoje veličanstvo je zgaženo i kontaminirano, dok oni koji bi trebali biti čuvari – zapravo su silovatelji tvog identiteta. Prijete onima koji pišu istinu, gase glasove koji se usuđuju da osvijetle tamu. Novinari, nekad čuvari pravde, sada su mete režima koji u obmanama pronalazi svoje utočište. Škole, hramovi znanja, postaju poprišta straha – dojave o bombama neprestano parališu tvoju djecu, ubijajući im djetinjstvo i sijekući korijene nade. To nije sistem, to je nasilje. To nije država, to je poniženje. I dok naše najmlađe uče kako da se skrivaju umjesto da sanjaju, režim se skriva iza svojih zločina, ostavljajući narod u tišini očaja.
Pokušavaju nas uvjeriti da su njihove namjere časne, da znaju šta je najbolje za Crnu Goru. Ali, šta je to “najbolje” što donose? Donose bijedu tamo gdje je trebalo biti dostojanstvo, donose omču umjesto nade, prave stepenice od naroda dok se penju sve više, misleći da će zauvijek gledati na nas odozgo. Na stub srama stavljaju naše institucije, gazeći sve što su generacije izgradile, sve što vrijedi, sve što je Crna Gora trebalo biti.
Nema tu mira za tebe, Crna Goro. Umjesto da tvoji heroji ponosno hodaju tvojim planinama, ti gledaš kako tvoje najljepše kćeri i sinovi bježe – bježe od tebe, bježe od patrijarhalne diktature, bježe od nepravde, tražeći slobodu u tuđim zemljama…
Tvoje ime nekad sinonim za borbu postalo je sinonim za izdaju jer oni koji te vode ne samo da te ne vole nego te i gube iz vida. Oni ruše tvoj duh u svojim prljavim igrama moći dok ti narode nadu nosiš samo u srcima. Vidite li? Oni govore o mudrosti, a vode nas u ruševine. Umjetnost im je samo zavjesa, jer oni koji drže vlast, u rukama nose samo blato.
Ali, stani! Ustani, Crna Goro! Ako ne sada, kad? Ako ne ti, ko? Tvoje ime nije prazna parola! Tvoje nebo nije postavljeno za šutnju. Mladosti, budi budna, jer nas vode oni čiji su poduhvati samo prazni snovi i strah od novoga jutra.
Zato, Crna Goro, ti si rođena u borbi, ti si snaga koja ne može umrijeti. Samo… Moramo se probuditi, stati zajedno i urlati protiv nepravde. Mladosti, ustani! Tiče te se, sve je tvoje, i ti si jedina koja to može promijeniti.
Zato, voljena, probudi se! Užasan je miris ovoga sistema, a naš narod je u sjenci rđe i besmisla. I ne zaboravi: tvoja snaga, tvoje ime, tvoje srce nijesu samo ukras – oni su tvoje kretanje, tvoj poziv za boljitak. Neću da gledam kako u tišini prolaziš; ti si Crna Gora i nikada nećeš biti poražena!
