Kada su domaći mediji puni osuda prema Moameru Kasumoviću zbog presude za bludničenje nad maloljetnikom, ne možemo a da ne primijetimo selektivnost moralnog zgražavanja. Ljudi bliski velikosrpskim interesima i vlasnici medijskih kuća koji se pozivaju na tradicionalne vrijednosti, brže-bolje odbacuju svaku saradnju s njim. Dokle god je na tapeti neko ko je politički ili ideološki nepodoban, osuda je trenutna i gromoglasna. No, što se događa kad se skandal dešava u instituciju koja bi trebala biti “moralni kompas” – Srpske pravoslavne crkve?
U poslednjih nekoliko decenija, Srbija je svjedočila nizu seksualnih skandala unutar SPC-a, od zlostavljanja maloljetnika do orgija koje su kulminirale smrtnim slučajem. Biskupi poput Vasilija Kačavende i Pahomija, koji su bili upleteni u sramne slučajeve pedofilije, ne samo da su izbjegli pravdu, već su ostali zaštićeni i unutar crkve i šire javnosti. Mediji, koji inače nemaju problema s prozivanjem i najsitnijih moralnih prestupa, u ovim slučajevima gube glas. Kao da se zatvara krug tišine oko onih čije mantije navodno predstavljaju svetost i čistoću.
Posebno zabrinjava slučaj Vasilija Kačavende, koji ne samo da je bio upleten u pedofilski skandal, već je prema podacima Odjeljenja za ratne zločine u odjeljenju OSA tretiran kao operativno važna osoba zbog svoje uloge pomagača optuženima za ratne zločine. Još šokantnije, Kačavenda je bio agent DB-a, regrutovan 1970-ih godina pod kodnim imenom “Pablo” , kada su ga bezbjednosne službe ucijenile kompromitujućim slikama pedofilije. Umjesto da se suoči s posljedicama, vrbovan je i korišćen od strane državne tajne službe, što ukazuje na duboke veze između crkvenih velikodostojnika, političkih struktura i sistema bezbjednosti. Zbog sumnje da je skrivao Radovana Karadžića, Eparhija i Vladičanski dvor u Bjeljinu su u više navrata pretresani.
Ovđe je važno zapitati se: ima li pedofilija, orgije i bludničenje manju težinu kad je počini sveštenik, episkop ili neko u crkvenoj hijerarhiji? Otkud ta nespremnost da se o ovim skandalima izvještava s jednakom strogošću i žarom? Da li moralni zločini postaju manje ozbiljni ako su počinjeni pod okriljem crkvene i državne moći?
U medijima i među ljudima koji se busaju u prsa tradicionalnim vrijednostima, napadi na Kasumovića izgledaju kao predstava za publiku – gestovi moralne čistote koji bi trebali pokazati koliko je društvo osjetljivo na takve zločine. No, što nam to govori o društvu u kojem se slučajevi Vasilija Kačavende ili Pahomija ignorišu, ili čak relativizuju? Da li je moguće da za takve ljude postoji prećutni imunitet samo zato što su sveštenici?
I skandal koji je uključivao orgije i smrtni slučaj unutar SPC-a prošao je skoro neopaženo. Bivši đakon Bojan Jovanović podnio je krivičnu prijavu tužilaštvu u Bjeljini u kojoj Kačavendu optužuje za smrt – samoubistvo đakona Milića Blaženovića, s kojim je navodno održavao seksualnu vezu. Ljudi koji se rado distanciraju od moralnih prijestupnika kao što je Kasumović nisu imali isti zanos kada su u pitanju crkveni velikodostojnici. Umjesto toga, javnost ostaje u nekoj vrsti nametnute amnezije, đe crkva ostaje sveta i nedodirljiva, bez obzira na to što se dešava iza njenih zidina.
I jesu li starlete, sponzoruše i razvratni luksuz sljedeći korak ka osvetovljavanju crkve? Pop kao što je Backović možda pokazuje put, zamjenjujući “tradicionalne vrijednosti” nekom vrstom javne spektakularne seksualnosti, čime se dodaje nova dimenzija licemjerju u crkvi. U tom kontekstu, prelazak s đece na starlete izgleda kao prirodan nastavak trenda.
Dakle, dok ljudi i mediji upiru prst u Kasumovića, optužujući ga za sramotu i nemoral, moramo se zapitati: zašto iste te optužbe ne važe za crkvene dostojanstvenike? Da li bi trebalo da svi budemo moralni pred sudom, ili ćemo dozvoliti da mantija i religijska moć postanu štit za moralne prijestupe? Ako ćemo istinski biti društvo pravde, onda ne smijemo dozvoliti da institucije poput SPC-a budu izvan moralne i pravne odgovornosti.
