Informacija da je potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj proslijedio Vladi Crne Gore Zakon o potrošačkim kreditima, koji će, kako je kazao, biti usvojen ove sedmice i poslat u skupštinsku proceduru iznenadila je ne samo širu javnost, već i predstavnike bankarskog sektora koji o ovome do sada nijesu čuli ni riječ.
Niko ne dovodi u pitanje potrebu da se zakon uskladi sa EU direktivom, ali ni ne razumije razloge da se odluke poput ove, koja se tiče značajnog dijela stanovništva, donose „u četiri zida“ – dok se ne prisjeti da se u predizbornom periodu sve radi s velikom žurbom i bez mnogo prostora za detaljnije analize, bez kojih je usklađivanje zakona sa evropskim pravnim okvirom ipak nezamislivo.
Međutim, ne možemo da se ne zapitamo čemu ovakav redosljed koraka i zašto se ova tema baš sada obrađuje, a činjenica da ono što novi zakon treba da donese inicijalno daje veća prava korisnicima kredita od onih koja korisnici u EU članicama imaju najavljuje i dodatna septembarska angažovanja u domenu svega onoga što građanima treba da se svidi, a tiče se rezultata koje Vlada želi užurbano da ostvari.
Makar na osnovu onoga što smo iz najava ministra mogli da saznamo novi zakon u Crnoj Gori pokazuje nešto ambiciozniji i širi pristup u odnosu na EU Direktivu, uvođenjem strožih mjera zaštite potrošača, ukidanja naknada, i ograničenja kamatnih stopa, što ide korak dalje od minimalnih zahtjeva EU. Ovakve izmjene bi, u teoriji, trebalo da rezultiraju većom zaštitom potrošača i većom sigurnošću na tržištu potrošačkih kredita u Crnoj Gori.
Direktiva 2014/17 fokusira se na specifične vrste kredita, uključujući stambene kredite, i omogućava državama članicama da izuzmu određene nišne ugovore o kreditu koji su drugačiji po prirodi i rizicima. Direktiva takođe ističe potrebu za prilagođenim okvirom za različite vrste ugovora o kreditu, poput, recimo, kredita za nekretnine u kojima potrošač ili član njegove porodice ne koristi nekretninu za stanovanje. Ključna tačka je dosljednost u primjeni definicija i koncepata iz Direktive 2008/48/EZ.
Najavljene izmjene Zakona o potrošačkim kreditima u Crnoj Gori predviđaju proširenje EU Direktive 2014/17 o stambenim kreditima na sve ugovore o potrošačkim kreditima, ne samo na stambene kredite, kako je ranije bilo najavljeno.
Direktiva EU ne govori direktno o ukidanju specifičnih naknada, ali se bavi zaštitom potrošača putem transparentnosti i informiranosti, uključujući pitanja vezana uz fluktuaciju valutnog kursa i druge rizike, dok je najavljeno da se u Crnoj Gori planira ukidanje naknade za obradu i prijevremenu otplatu stambenih kredita.
Dok se EU direktivom naglašava transparentnost u pogledu ključnih koncepata, uključujući „stopu zaduživanja“ i „ukupan iznos koji plaća potrošač“, ali se ne postavljaju ograničenja za kamatne stope, novim zakonom se u Crnoj Gori planira uvođenje ograničenja na maksimalnu efektivnu kamatnu stopu na potrošačke kredite, kao direktan odgovor na izazove finansijske stabilnosti i sigurnosti potrošača, što nije izričito obuhvaćeno EU Direktivom.
Direktiva EU jasno definiše način izračuna efektivne kamatne stope, uključujući troškove otvaranja i upravljanja računima, te varijacije stope zaduživanja, pri čemu ova stopa mora da uzme u obzir sve relevantne troškove, kao i da bude izračunata na osnovu pretpostavki koje su vezane za trajanje ugovora i moguće promjene kamatnih stopa.
Najavama novog zakona ukazuje se na uvođenje maksimalne dozvoljene efektivne kamatne stope, koja će biti zasnovana na prosječnoj ponderisanoj stopi u Kreditnom registru Centralne banke, uvećanoj za 100%, a sa ciljem da se ova mjera se odnosi na zaštitu potrošača od ekstremno visokih kamatnih stopa.
Pored toga, EU direktiva zahtijeva da potrošači budu obaviješteni o mogućim promjenama kamatnih stopa i uticaju na efektivne kamatne stope. Ako kamatna stopa bude mogla da se mijenja, potrošači će morati da budu upozoreni na moguće rizike i varijacije u ukupnim troškovima kredita.
Na osnovu najava možemo da vidimo kako zakon propisuje strože zahtjeve za informisanje potrošača, uključujući obavezu da kreditori jasno i razumljivo predstave sve relevantne informacije o kreditima. Takođe se obaveza informisanja proširuje na kreditne posrednike.
EU praksa koja se, međutim, ne pominje u najavama onoga što će novi zakon donijeti je da svaka reklama koja se odnosi na potrošački kredit, bez obzira na medij, mora da sadrži poučnu napomenu, poput: „Kredit vas obavezuje i mora da se vrati. Provjerite svoje sposobnosti otplate prije nego što se obavežete“.
U zemljama EU je zabranjeno davati naznaku da kredit poboljšava finansijsku situaciju ili budžet potrošača, da dovodi do povećanja prihoda, da predstavlja zamjenu za štednju ili da daje automatsku rezervu novca koja je odmah dostupan bez identifikovane finansijske protivvrijednosti, a zabranjeno je i nuditi promotivne nagrade povezane sa prihvatanjem prethodne ponude kredita.
Iako novi crnogorski zakon treba da uključi obavezu za kreditore i kreditne posrednike da potrošačima pruže jasne i razumljive informacije o kreditima, nije detaljno navedeno da li će biti sličnih specifičnih odredbi o reklamiranju potrošačkih kredita.
EU praksa obavezuje kreditore da provjere solventnost potrošača, koristeći nacionalnu bazu podataka o kreditima, dok bi u Crnoj Gori trebalo da budu uvedeni stroži zahtevi za procjenu kreditne sposobnosti, sa naglaskom na rano prepoznavanje mogućih poteškoća u plaćanju. Kreditori su obavezni da prate kreditnu sposobnost potrošača tokom cijelog trajanja ugovora i da je ponovo procijene prije svakog značajnijeg povećanja iznosa kredita.
Dok se u Crnoj Gori iz EU direktiva, kao sa švedskog stola, uzima tek ponešto, sa posebnim naglaskom na „ono što će građanima da se svidi”, ne možemo a da ne uočimo nesebičnu septembarsku borbu za prava korisnika potrošačkih kredita, a, kako nas iskustvo uči – kad god političari žure da nešto promijene, treba pažljivo pogledati šta su to propustili da nam kažu.
