Neustrašivi Cetinjani, otac i sin Rajko i Dejan Popović, ovog ljeta su ostvarili još jedan svoj aplinistički san – poduhvat u kojem istrajavaju samo oni najhrabriji, fizički i mentalno najspremniji.
Nakon brojnih osvojenih vrhova u regionu i svijetu, oni su ovog ljeta riješili da pođu korak dalje i ispenju sjevernu stijenu Grandes Jorassesa u francuskom Alpima, i tako ostvare nevjerovatan uspjeh crnogorskog klasičnog alpinizma u suvoj i zaleđenoj stijeni tradicionalnom alpinističkim penjanjem.
Riječ je o smjeru “Walkerov spur” 1200 m VI, A0, 6+, ED1 (riječ je o ocjenama i težinama poduhvata – ocjena VI u alpinizmu tradicionalnom tehnikom važi za izvanredno teško).
Dva dana vertikalnog penjanja, noćenja u ledenim stijenama, na temperaturi od devet stepeni ispod nule u sred avgusta mjeseca, preko glečera, lednika, grebena,… bili su samo neki od izazova ovog poduhvata, u mjestu koje nazivaju “kolijevka aplinizma”.
“Koliko je alpska trilogija poznata, govori podatak da se na te tri stijene penju alpinisti iz cijelog svijeta, dokazujući sebi da su dostigli taj nivo. I da je to svojevrsni test u alpinizmu. Do 1938. godine, svi alpski vrhovi sa svih strana bili su ispenjani, samo su prkosile tri stijene, takozvana tri problema Alpa: sjeverna stijena Materhorna, Grand Jorasesa i Eigera”, ističe Rajko na početku razgovora za portal Kolektiv.me.
Popovići su godinama sanjali da osvoje sve prepreke koje sa sobom nosi ova ruta, svjesni da moraju biti maksimalno spremni da savladaju sve što netaknuta priroda nosi sa sobom.
Fizička sprema, čelična volja, mentalna snaga, otpornost na hladnoću,… uz dodatni teret sa ruksakom na leđima.
Put ih je odveo u gradić u francuskim Alpima – Šamoni, koji je smješten na 1.035 metara nadmorske visine, i jedan je od najznačajnijih ski – centara na svijetu.
Odatle, Rajko i Dejan su krenuli u svoju avanturu – vozom 600 metara dalje, a onda kreće pješačenje i uspon.
“Hodamo glečerom sa ruksacima oko 12 kilograma težine, plus pojas četiri kilograma. Nego nije problem nositi i 30 kilograma glečerom – pitam se kako li će biti u smjeru sa ruksacima, kada je svaki kilogram suvišan u detaljima, gdje se ocjene kreću do 6+. Glečer Lamer je prekriven ledom, kamenjem, pijeskom, potocima površnim. Preskačemo sa jedne na drugu stranu. Okolo se izdižu gole stijene ispolirane istim kretanjem glečera, izdižu se 70 metara, i pokazuju jasno koliko se globalnim otopljavanjem smanjio u proteklim godinama. Tako je prilaz planinskim domovima sad trenutno jedini instaliranim čeličnim ljestvama, u dužini do 70 metara. Nama nije plan da idemo do doma, do kojeg baš takve ljestve vode, jer ne želimo da gledamo grandioznu stijenu i da se tim prizorom koji se ukazuje sa suprotne strane glečera demorališemo”, opisuje Rajko ovaj aplinistički poduhvat.
Nakon sedam sati hodanja i 1.400m visinske razlike, stigli su ispod stijene.
Zbog nagiba i do 90 stepeni, nastavak uspona je donio zahtjevan smjer, zbog koje su nekoliko puta morali da se preobuvaju iz gojzerica u penjačice i obrnuto.
Poslije savladanih nekoliko dodatnih metara i mraka koji se padao, morali su pronaći mjesto u stijenama, gdje će prespavati.
U vrećama za spavanje, trebalo je utonuti u san, dok se ispod njih nalazio ambis.
Već oko 4.30h ujutro, bili su spremni za nastavak avanture.
“Zahvaljujući užadima koja su ostala provučena kroz gornje sidrište, Dejan penje ponovo, ali ovaj put na top roup. I dalje je mrak. Nastupam i ja kao drugi, ne moje iznenađenje dobro mi ide. Penjačice nosimo preko čarapa zbog hladnoće. Zebu ruke, ma neka, samo da se adaptiramo na prvoj dužini, poslije će prestati. Dolaskom na gornje sidrište zatičemo italijansku navezu kako još spavaju u udobnom bivaku. Budi se jedan od njih, kratko se pozdravljamo i nastavljamo priječnicom po golim stijenama da penjemo u mrklom mraku. Poslije jedne dužine, već dolazi do blaže dezorjentacije u smjeru. Vadim dvije skice iz džepa i asistiram Deši u kojem pravcu da penje. Nailazi na sljedeće sidrište, i bez problema idemo dalje do izraženog žlijeba 75 metara visine i ocjene VI. Opet penjemo šesticu, ne posustaje težinsko penjanje. Iznemoglost nas polako obuzima. Pravimo pauzu izlaskom na prvom grebenu. Kuvam Deši čaj i kašu, da povrati energiju. Ambis ispod nas se proteže 1000 metara. Na to se više i ne osvrćemo. Čak od premora, sklupčan spava desetak minuta, dok ja pijem kafu na najekstremnijoj terasi do sad”, ističe Rajko za portal Kolektiv.me.
Nemilosrdni francuski Alpi, oduševljavaju u svojoj surovoj ljepoti, i “tjeraju” alpiniste do granica nemogućeg, savladavajući niske temprature, promjene nadmorskih visina, penjući se uz stijene, sa nepreglednim ambisom ispod nogu.
Na savladanih 4.000 metara nadmorske visine, kako se približavaju vrhu, prizori kojima Rajko i Dejan svjedoče su spektakularni – i tu kreće poseban naboj emocija.
Sreća pomiješana sa ponosom, svjesni da davnašnja želja postaje stvarnost.
“Obuzima me ogroman naboj sreće i euforije, ne želeći prije izlaska na vrh da iskažem tu sreću. Kod Dejana primjećujem ogromnu iscrpljenost, što je i za očekivati poslije tolikog napora, pogotovo njemu koji je vodio navezu od početka, jer ga je dodatno kao prvog adrebalin iscrpio. U zadnje vrijeme on vodi navezu, govoreći da se ohladi kad se smjenjujemo, jedino mi u zimskim smjerovima ponekad prepušti navezu, jer više voli da penje u suvoj stijeni. Kao drugi, pokušavam što prije da ispenjem do njega izbjegavajući led. I ostaje još jedan, posljednji cug, posljednja dužina, ukupno četrdeseta. Čujem kako trijumfalno ispušta krik, ubrzo poslije toga govoreći, “Oprosti planino, morao sam”, ne želeći da krši bonton planine i njen mir. U 21:30h, skoro je mrak, izlazim i ja strehom na vrh. Grlimo se i čestitamo jedan drugom”, opisuje Rajko emocije, kada su nakon dva dana ekstremnih napora, uspjeli da se domognu sjeverne strane stijene Grandes Jorasses.
I u povratku ih je čekao ništa manji izazov.
Temperatura ispod nule, ledene stijene,… ali i poseban pogleda na Mon Blan i zvjezdano nebo, koje je iz te perspektive izgledalo kao nadohvat ruke.
Iskustvo i poduhvat koje se ne zaboravlja.
“Od tog trenutka, pa skoro do ponoći to su za mene sveti trenuci, moć sadašnjeg trenutka. Trudiću se da ne zaboravim ni jedan trenutak te večeri i tog izlaska, jer sam bio najsrećniji čovjek. Toliko raspoloženi, srećni, svjesni da je sve proteklo bez posljedica, a još sve to porodično iznijeti, doživjeti, iskusiti, prebroditi… Zato je vjerovatno na još većem nivou”, zaključio je Rajko Popović za portal Kolektiv.me.
