Svjetlo scenskih reflektora i pažnja šire javnosti usmjereni su ovih dana na izvođača sve popularnijeg kod mlađe publike – muzičara baš i ne, ali šoumena svakako. Ovaj folker, koji je u medijima predstavljen kao reper, poznat pod imenom Desingerica, stekao je notornu reputaciju svojim bizarnim performansima, tokom kojih publici ne pruža naročito pamtljivu melodiju, već izuva patiku, a zatim njome, kao nekom relikvijom, dodiruje glave okupljenih u publici, dok za istinske obožavaoce čuva posebne udarce i pokrete. Nakon toga renda sir po njihovim oduševljenim licima, a zatim ih poliva pićem, dok zaneseni uživaju u ovoj nesvakidašnjoj predstavi.
Publika koja prati ove prizore, uglavnom je veoma mlada i očigledno vidi nešto posebno u ovom ritualu, dok se oni stariji posmatrači neprestano pitanju gdje je tu umjetnost. Stvar je jednostavna – mladi uživaju u osjećaju jedinstvenog doživljaja, koji im, iako bez ikakve umjetničke vrijednosti, nudi eskapizam i iluziju bliskosti.
Ne govorimo ovdje o muzičkom ukusu mladih, jer su se oni koji su odrasli uz klasiku i džez zgražavali dugim kosama i nesnosnom bukom Bitlsa, zatim su stigli rock’n’roll, punk, heavy metal, hip-hop – svaka od tih faza dočekana je s panikom i osudom kod starijih generacija, koje su smatrale da mladi jednostavno „nemaju pojma šta je prava muzika“.
Međutim, ovdje nije riječ o različitim ukusima, ili o nekoj novoj kulturnoj revoluciji, već o nečemu što ulazi u sferu potčinjavanja čiji cilj nije da izazove intelektualnu ili emotivnu reakciju, već čistu fizičku senzaciju, pa čak i poniženje onih koji to doživljavaju kao oblik prihvatanja i ekstremne bliskosti sa izvođačem.
Ovo ipak nije najkontroverzniji regionalni izvođač današnjice, s obzirom na to da se jedan, čiji su potezi i izjave mnogo šokantniji, našao na političkoj pozornici. Riječ je svakako o Aleksandru Vučiću, ali mjera ove analize nije njegov politički uticaj per se, već odnos koji njeguje prema vladajućoj garnituri u Crnoj Gori. Oni, poput publike na koncertima nesvjesno pristaju na ulogu u kojoj su stalno omalovažavani i ponižavani.
Vučićev šou uključuje verbalne udarce, bez fizičke patike, a ciljna grupa mu je, kako je i sam naglasio da ne bi bilo zabune – „zvanična Podgorica“, što kada su u pitanju Priština, Zagreb i Sarajevo nije isticao. Optužio je regionalne centre nezvanično, a Podgoricu zvanično za „izdaju Srbije“ i „podršku njenom uništenju“. „Zvanična Podgorica“ odreagovala je na to tišinom koja odjekuje, a kojom je tek prozujala objava na mreži X jednog poslanika PES-a Vasilija Čarapića. Scena poput filmske u kojoj, umjesto glavnim likovima, replika pripada statisti.
„Zvanična Podgorica“ je, poput publike na nastupima folk-repera, uživala u ritualnom poniženju i iluziji da pripada nečmu velikom i nesvakidašnjem. I to traje i trajaće, jer je lakše biti dio publike koja bespogovorno prihvata sve što joj se servira i mazohistički traži još, nego se tome suprotstavljati.
Isto je i kada pogledamo relaciju Vučić – „zvanična Podgorica“. Nema tu ni političkog dijaloga, ni diplomatskog djelovanja, već se sve svodi na mazohističko dodvoravanje i potčinjavanje političkom autoritetu.
Često optuživan za negativan uticaj na omladinu, izvođač sa početka priče u više navrata je naglasio da on nije neko ko vaspitava djecu, već da to čine njihovi roditelji. Dok se svekolika crnogorska javnost zgražava njegovim nastupima i izjavama, ono što radi Vučić prolazi gotovo neopaženo.
Ali upravo kao i ovaj izvođač, koji nije uticao na formiranje ličnosti onih koji čine njegovu publiku, već je publika takva odabrala njegove nastupe kojih nikako da se zasiti, ni Vučić nije birao predstavnike „zvanične Podgorice“, nemušte i nezrele, niti je u prilici da im zabrani prisustvo njegovim performansima, jer to mogu jedino građani.
