13.03.1947.
Proslavljeni crnogorski junak Krsto Zrnov Popović, kojem su zakletva na vjernost i država Crna Gora bili važniji od života, sopstvene porodice i iznad svih ideologija, ubijen je u noći između 13. i 14. marta 1947. godine. Rasprave o istorijskim zaslugama i zabludama ovog crnogorskog slobodara i njegovom tragičnom kraju, bez suđenja i presude, ne jenjavaju ni sedam i po decenija nakon smrti.
Krsto Popović je rođen 14. septembra 1881. u oficirskoj porodici, u Lipi Cuckoj. Na Cetinju je završio podoficirsku školu, u kojoj je kasnije bio nastavnik. Vojno obrazovanje sticao je i Francuskoj, a vojničko iskustvo u dva Balkanska i Prvom svjetskom ratu. Junak sa Bregalnice, Mojkovačke bitke i svih bojeva od Skadra do Bosne, odlikovan za hrabrost Danilovim krstom, nakon kapitulacije crnogorske vojske 1916. interniran je u logor Boldogasonj u Mađarskoj.
Po završetku Prvog svjetskog rata vratio se u Crnu Goru i započeo borbu protiv srpske okupacije i nelegitimnih odluka Podgoričke skupštine, kojim je nezavisna crnogorska država pripojena Srbiji. U Memorandumu upućenom komandi Jadranskih i savezničkih trupa napisao je da je Skupština održana u Podgorici „sazvana protiv ustavnih odredaba i protiv volje većine crnogorskog naroda“, što je i bio povod za podizanje Božićnog ustanka.
Kao vojni vođa Božićnog ustanka i komandant crnogorskih komita, Krsto Popović se borio protiv nasilne aneksije Crne Gore, a nakon sloma ustanka emigrirao u Gaetu i bio komandant crnogorske vojske u egzilu u Italiji. Poslije smrti kralja Nikole i raspuštanja crnogorske vojske živio je u Argentini i Belgiji, a u Crnu Goru se vratio nakon amnestije dobijene od vlasti SHS 1931. godine.
U predratnom periodu pripadao je opozicionoj antirežimskoj Crnogorskoj stranci (Federalistima). Slava koju je stekao u Balkanskim ratovima, Prvom svjetskom ratu i Božičnjem ustanku, potamnjela je tokom Drugog svjetskog rata. Zelenaške snage koje je predvodio 1941. uspostavile su saradnju sa italijanskom okupatorom, vjerujući da će uz njegovu pomoć uspjeti da ostvare samostalnost Crne Gore. Poslije kapitulacije Italije 1943. njegova vojska je počela da se osipa, a nakon oslobođenja, zbog neslaganja sa ideologijom komunista ponovo je otišao u komite. Ubijen je u oružanom sukobu sa oficirima UDB-e na današnji dan 1947.
Narodni heroj Jovo Kapičić koji je u vrijeme ubistva Popovića bio ministar unutrašnjih poslova u Crnoj Gori, ispričao je da je nije postojala odluka vlasti da se Krsto likvidira, već da se izvede pred sud.
„On za mene nikad nije bio ratni zločinac, već borac za Crnu Goru iz starih vremena. Krsto Popović nije bio kvisling, on je želio da se formira nezavisna Crna Gora, ako je hoće narod crnogorski“, ispričao je Kapičić u razgovoru sa Novakom Adžićem tragične okolnosti pod kojima je stradao borac za pravo, čast i slobodu Crne Gore.
Kapičić je rekao da je Krsto Popović u Katunskoj nahiji pružao utočište partizanima i podsjetio da su dva njegova sina bili junaci partizanske narodnooslobodilačke borbe. (Radovan Popović je poginuo na Neretvi, a Nikola postao general i narodni heroj).
„Krsto se nije odrekao sinova, niti ih je proklinjao, već je štitio pripadnike NOP-a na svojoj teritoriji. Činjenica je da se on zamjerio komunističkoj ideologiji i da se njoj protivio. Nije želio da se preda novim vlastima, već se ponašao kao odmetnik, hajduk. Nije prihvatio više puta nuđenu mu saradnju“, kazao je Kapičić, objašnjavajući da su tri oficira OZNE dobili zadatak da uhapse Popovića, ali kako je Krsto prvi potegao oružje i ubio Raka Mugošu, oficiri Veljko Milatović i Mihailo Brajović su ga ustrijelili.
“Tako je heroj ubio heroja“, zaključio je Kapičić.
Ostala je zapisana i tužbalica majke Raka Mugoše: „Rekoh li ti sine Rako/ Krsto Zrnov nije svako/ Nije Krsto što mu zbore/ No je vitez Crne Gore…“
Ostao je i Krstov proglas iz 1942. godine, koji je aktuelan i danas:
„Braćo Crnogorci,
Svi ste čuli i vidite da naš nard od kada postoji nije bio u težem položaju nego danas. Došlo je vrijeme ako se ovako produži da nestane i da na njegovoj istorijskoj grobnici bude napisano: ‘Ovđe je živio jedan narod, pošten i hrabar, koji se je bio uzdigao moralno nad svim drugim narodima, ali su ga ubili njegovi sinovi’.
Crnogorci, ne dajte da nestane naš narod.. .
Odbacte od sebe sitne stvari i lične zađevice. Stvorimo jedan fron, front bratstva, front ljubavi, snage i povjerenja. Jedino tako, a odlučno, spasićemo sve što se može spasiti…“
